Budući da se razgovori sa sveštenim licima i monasima u velikom broju porodica svode na „poslovne odnose“, često se događa da se mnogi religijski običaji i crkvena pravila tumače i praktikuju znanjem koje se u porodici prenosilo sa koljena na koljeno.
Pod uticajem različitih političkih režima, borbe za opstanak i mnogim drugim nedaćama koje su proteklih godina pogodile naš narod, mnogi nisu obraćali pažnju na to koje religijske stavove treba korigovati.
Postoje „mrsne“ i „posne“ slave
Istina je da slave nisu ni mrsne ni posne, nego dani u koje one padnu mogu biti mrsni ili posni. Zavisno od toga u kakav dan slava pada, takva se slavska trpeza priprema. Na primjer, ako jedne godine Đurđevdan padne u četvrtak, priprema se mrsna trpeza, jer je četvrtak mrsan dan.
Ako sljedeće godine padne u srijedu, priprema se posna trpeza, jer je srijeda posni dan. Neke slave uvijek padaju u vrijeme jednog od četiri velika posta, pa se svake godine priprema posna trpeza. Primjer takve slave je Nikoljdan, koji uvijek pada u vrijeme velikog Božićnog posta.
2. Slavsko žito se ne sprema za „žive svece“
Istina je da su svi sveci živi, jer u Bogu niko ne može biti mrtav – Bog je Bog živih, a ne mrtvih.
Pogrešna praksa je vjerovatno nastala usljed činjenice da se žito sprema i za parastose upokojenim bližnjima. U oba slučaja, žito predstavlja žrtvu Bogu, i simbolizuje pravoslavnu vjeru u opšte Vaskrsenje.
Ta žrtva se prinosi Bogu u ime onog svetitelja ili upokojenog čije se ime spominje tog dana, ili tog parastosa. Da li je riječ o svetitelju koji je živio, pa se upokojio, ili nikada nije prošao kroz biološku smrt, poput Arhanđela Mihaila ili Svetog Ilije, na primjer, ne pravi nikakvu razliku u pogledu žrtava koje se prinose Bogu (slavski kolač, žito i vino).
Nažalost, usprkos upozorenja Crkve na ovakvu pogrešnu praksu, mnogi i dalje nastavljaju po svome jer su „tako radili i očevi i djedovi“.
Klanjanje je muhamedanski običaj, klečanje je rimokatolički običaj
Istina je da su muhamedanci upravo od hrišćana usvojili praksu klanjanja Bogu, dotičući čelom zemlju. I to onih hrišćana koji su živjeli u onoj sredini u kojoj se muhamedanstvo i pojavilo u 7. vijeku – od pravoslavnih hrišćana Bliskog Istoka.
Crkva je uvela pravilo (kanon 20., Prvog vaseljenskog sabora) da se na nedjeljnim Liturgijama, kao i na svim Liturgijama između Vaskrsa i Pedesetnice (Duhova), obavezno stoji. A to crkveno pravilo je uvedeno zbog uobičajene prakse pravoslavnih da svoju odanost i ljubav prema Bogu izraze klečanjem i klanjanjem (veliki poklon, velika metanija).
Ova zabluda mnogih pravoslavnih se pojavila usljed žalosne činjenice da nisu nikada bili u crkvi sem nedjeljom (kad se ne kleči i ne klanja), a i to često samo dva puta godišnje (na Vaskrs i Božić), pa nisu ni imali priliku da se upoznaju sa svim oblicima izražavanja pravoslavne duhovnosti.
Nije potrebno postiti jer grijeh ne ulazi na usta, nego izlazi iz usta
Istina je da grijeh ne ulazi na usta, ali ne smijemo zloupotrijebiti taj citat iz Svetog Pisma kao izgovor za svoju nespremnost i odsustvo volje da se borimo protiv uživanja u hrani. Svrha i cilj posta je borba protiv grijeha, a ona uključuje borbu protiv tjelesnih želja.
Tjelesne želje se, opet, najlakše suzbijaju uzimanjem posne hrane, što svjedoči 2.000 godina duga tradicija crkve.
Odricanje od stomakougađanja ima dvojako dejstvo: 1. to je naša žrtva Bogu; 2. to je sredstvo za gašenje tjelesnih strasti.
Zato se i kaže da je post jedno od dva krila koja čoveka uzdižu ka Bogu (drugo krilo je molitva).
Ne postim jer sam jednom vidio sveštenika kako u sred posta jede pečenje
Istina je da su svi ljudi grešni, pa i sveštenici. Čak ako smo se lično uvjerili da neki od njih ne poštuju crkvene zapovijesti o postu, to nas još uvijek ne oslobađa lične odgovornosti za nepoštovanje crkvenih zapovijesti. Nije li i Adam nakon prekršene zapovijesti o postu, pokušao da svali krivicu na Еvu rekavši:
„…ona mi dade sa drveta, te jedoh“ (1 Moj 3,12)? Znamo da Bog nije prihvatio takvo objašnjenje, jer svako od nas ima slobodu izbora – da li će krenuti pogrešnim ili pravim putem. Krenuti pogrešnim putem povodeći se za drugim ljudima, koristeći ih kao izgovor za svoje pogreške, pogubno je.
Ne idem u crkvu jer nisam ništa zgriješio
Istina je da svi padamo u grijeh, i da je najgori mogući oblik gordosti umišljenost da smo bez grijeha. Sveti Oci svjedoče da pravi put pokajanja počinje onda kada shvatimo da je broj naših grijeha jednak broju zrna pijeska u pustinji. Oni koji misle da su grijesi jedino oni koji su nabrojani u 10 Božijih zapovijesti, prave veliku grešku.
Sam Spasitelj nam je rekao da se u grijehe ubrajaju i grešne pomisli (npr. Matej 5,28). Ova ista zabluda se javlja čak i kod onih koji idu u crkvu.
Sveštenici svedoče da im za ispovijest prilaze ljudi i kažu: „Oče, nemam ništa da ispovijedim jer nisam ništa zgriješio.“ U pravoslavlju je najgori grijeh – neokajani grijeh. Kako da se pokaje za svoje grijehe onaj koji misli da ih nema? Zato je umišljenost da smo bez grijeha jako opasna.
Tako mu je bilo suđeno, takva mu sudbina…
Istina je da je vjerovanje u sudbinu, kao nešto što je unaprijed „zapisano” čovjeku i što on ne može da izbjegne, suprotno pravoslavnom vjerovanju u slobodu ljudske volje. U sudbinu, kao nešto predodređeno čovjeku, vjerovale su i vjeruju razne paganske religije, uključujući drevne Grke, muhamedance i protestante.
U našem narodu se ova zabluda najvjerovatnije uvukla preko muhamedanstva. Slobodna volja i sloboda izbora koju čovjek ima je jedan od Božijih darova čovjeku. To je, između ostalog, ono što čovjeka čini bogolikim bićem. Pravoslavlje nas uči da je čovek tvorac svoje sudbine. Čovjeku će biti onako kako je sam odlučio, na osnovu odluka koje je sam donosio, svojom slobodnom voljom.
Danas je crveno slovo, ne treba ništa raditi
Istina je da crkvena zapovijest o praznovanju velikih praznika podrazumijeva ostavljanje svakodnevnih poslova, ali zato da bi se imalo vremena za odlazak u crkvu na Svetu Liturgiju. Sjedenje kod kuće radi „crvenog slova“ (u skorije vreme i podebljanog), i ne odlazak na bogosluženje predstavlja zloupotrebu crkvene zapovijesti, i samo je izgovor za lenstvovanje.
Otac mi nije prenio slavu, zato ne mogu da slavim
Istina je da zvanični čin prenošenja slave nije uslov da bi se otpočelo sa slavljenjem. Jedino što je potrebno da bi se sa time počelo je – dobra volja. Nažalost, uzrok ove zablude je traženje „izgovora“ pred samim sobom, pa i pred Bogom, za vlastiti nemar i odsustvo volje za praktikovanjem pravoslavnog načina života.
10. Božić bata je osoba
Istina je da je pravi naglasak riječi „bata“ zapravo batâ, što je izvedeno od riječi „bat“ (malj). Značenje riječi batâ je vezano za proizvođenje zvuka, i nema ništa zajedničko sa riječju „brat“ i njenim izvedenicama bratko, batko, bâta.
Podsjećanje na zvuk koji proizvodi bat, dovelo je upotrebe te riječi i u drugim prilikama. Pa tako znamo za „bat koraka“, na primjer. Samim tim je i pravo značenje pravilno izgovorenog izraza Božić batâ – Božić dolazi, ili Božić kuca, ili Božić lupa (na vrata).
Ova zabluda predstavlja konkurenciju koka-kolinoj izmišljotini poznatoj pod nazivom „djed mraz“, jer je svojevrsna domaća verzija nepostojeće ličnosti. Podsjetimo se da je Sveti Nikola onaj koji za Božić donosi poklone djeci, a on je istinska istorijska ličnost i Božiji svetitelj.
