Patrijarh Pavle možda više nije među nama , ali i dalje u našim sjećanjima i srcima odzvanjaju njegove blage, ali britke riječi koje su nekad utjeha i lijek, a nekad dobra lekcija.
Ovo su samo neki od mudrih citata patrijarha Pavla.
Sujeta je jedna gordost, najveći srpski grijeh. Kada se ona dogodi onda dolazi do svađe, netrpeljivosti. Kad se javi sujeta tu nema ni vjere ni ljubavi.
Nije nesreća što mi imamo suprotna gledišta, jer se stvar mora sagledati sa više strana. Ali često kod nas dolazi do onog što nije razlika u mišljenju. Toga se moramo osloboditi. Ako budemo tolerantniji, onda ćemo moći da shvatimo i to gledište drugoga. Ne da ga usvojimo ako nije dobro, ali da ga shvatimo da ne dođe do mržnje i ovog što nas cijepa i dijeli.
Kada bi se svi držali ljubavi, ova zemlja bi bila raj. Ali kad bi se svi držali bar onog što je malo manje od ljubavi – jer, ljubav je veza savršenstva – kada bi se makar držali principa „što želite sebi, to činite drugima; što ne želite sebi, to ne činite drugima“, onda bi zemlja, ako ne bi postala baš raj, bila blizu raja.
Moral nije „ne treba“ ili „ne smije se“. Moral je „neću“. Nije vrlina ne griješiti, nego moći, a ne htjeti griješiti. Ljubav je najviša vrlina. Sve što čovjek dijeli sa drugima smanjuje se, osim ljubavi. Što je više dajete, više je imate.
Ne zaboravimo nikada da je zlo uvijek kratkog vijeka i samo naizgled uspješno i blistavo. Zato na zlu, lukavstvu, prevari, ne treba zasnivati ništa, pogotovo ne život.
Bog nas je stvorio ljudima i traži od nas da to i budemo. Nema takvih vremena u kojima to ne bi mogli biti i ne bi bili dužni da to budemo. Nije važno ko odakle potiče, nego u šta izraste.
Obavezni smo i u najtežoj situaciji da postupamo kao ljudi i nema tog interesa, ni nacionalnog ni pojedinačnog, koji bi nam mogao biti izgovor da budemo neljudi. Proći će sve, ali duša, obraz i ono što je dobro ostaje zauvijek.
Prava ljubav je jedino kada ljubav ne traži svoje. Kada voliš nekog bez ikakve logike. To je i prava sloboda.
Porodicu smatram osnovom ljudske zajednice i nezamjenjivom za duhovni razvoj čovjeka. U porodici se čuva vjera predaka, drži se do osnovnih duhovnih vrijednosti, koje nas vode kroz život; porodica je izvor ljubavi, u njoj se učimo dužnosti, žrtvovanju, zajedničkom podnošenju nevolja, kao i podjeli radosti. Porodica nam stvara osjećanje da smo zajedno u svemu i kad odemo iz svojih kuća, kuda nas život vodi. Porodica je „mala crkva“. Njenih svetinja i običaja ko se drži, taj ne može zalutati u ovom otuđenom, ispražnjenom, posuvraćenom svijetu!
