Vaskršnja liturgija u Mostaru ove godine služena je u Sabornoj crkvi Svete Trojice u ponoć, prvi put nakon njenog rušenja 1992. godine, a prisutni su bili vjernici iz cijele Hercegovine.
Iako bez unutrašnjeg osvjetljenja i bez zvuka zvona, Vaskršnja liturgija u Sabornoj crkvi bila je posebna i na nju su stigli vjernici iz mnogih gradova Hercegovine.
Služili su mostarski sveštenici Duško Kojić i Marko Gojačić, te prijeratni mostarski paroh Aleksa Zubac koji je služio u Mostaru od 1975. do 1992. godine. Služio je i na Vaskrs 1992. godine.
Starješina Saborne crkve Duško Kojić u besjedi je istakao da je i ovaj hram prošao stradanje i čeka vaskrsenje.
“I mi Mostarci dočekamo da služimo Vaskrs u Sabornom hramu. On još nije završen, još čeka svoje vaskrsenje”, rekao je Kojić.
On je dodao da su se opredijelili da ove godine u još nezavršenom hramu pronesu poruku vaskrsenja i da dođu djeca, svi i da izađu u grad sa porukom vaskrsenja, nade, ljubavi i mira.
Otac Kojić je naglasio da svi treba da u dubini svoga srca nađu vaskrslog Hrista, s njim se sjedine, njemu obraduju i kao takvi zagrle jedni druge i cijeli svijet.
Sveštenik Aleksa Zubac prisjetio se da je na Vaskrs, 24. aprila 1992. na liturgiji u Sabornoj crkvi bilo samo četvoro ljudi jer je rat u Mostaru već bio počeo.
“Bili su Pero Pantić, Žika Repović, Božo Kisić i ja. Dolazio sam i na ruševine ove crkve sa vladikom Atanasijem i pokojnim Simeonom. Vjerovao sam uvijek da će biti obnovljena, jer svijet nije izgubio Crkvu u duši. Građevine se ruše i dižu”, kaže sveštenik Zubac.
Mostarci su sretni što je Saborna crkva bila ispunjena, ali pomalo i sjetni i tužni što Hram još nije obnovljen. Vjeruju i da za Sabornu crkvu i pravoslavne u Mostaru, kao i cijeli Mostar dolaze bolja vremena.
Ponoćna vaskršnja liturgija služena je i u manastiru Žitomislić, a jutarnje liturgije u crkvama u Blagaju i Bijelom Polju.
