Pošto s hukom izgiboše svi carevi ikonoborci: Lav Jermenin, Mihailo Valvos, i sin ovoga Teofil, na carski prijesto sjede blagočestiva carica Teodora sa svojim vrlo malim sinom Mihailom. Isto tako istrijebiše se sa zemlje živih i psevdopatrijarsi carigradski: Teodor Kasiter, Teodor Spatarokandilat, Antonije Kasimat, i Jovan Anij, po zanimanju mađioničar. Ovaj posljednji, kao nekanonski bi zbačen od strane vjernih, i na prijesto bi povraćen kanonski patrijarh sveti Metodije.

Tada, 846. godine, i česne mošti ispovjednika Hristova svetog Nikifora biše prenesene sa Prokonisa u Carigrad. Jer presveti patrijarh Metodije savjetova to pobožnoj carici Teodori. Na ovaj savjet i prijedlog patrijarha Metodija hristoljubiva carica Teodora odmah pristade, govoreći: To će i dušama našim biti korisno, i za ime naše u posljednja vremena slavno.

Ne oklijevajući, presveti patrijarh uze prezvitere i monahe, i pođe na ostrvo Prokonis, praćen mnoštvom naroda. I kad stiže u manastir svetog mučenika Teodora, otvori grob svetog Nikifora, i svi vidješe česno tijelo njegovo, poslije devetnaest godina od dana sahrane, potpuno čitavo, bez ikakvog znaka truljenja i pušta iz sebe divan miris. Pošto otsluži svenoćno bdenije i božanstvenu liturgiju, sveti Metodije siđe u grob, i zagrlivši česne mošti svetog Nikifora govoraše mu kao živome:

O mužu preblaženi, ti si se upodobio svetom Jovanu Zlatoustu! Jer si slične podvige uzeo na sebe, i slične muke podnio. Kao on, tako si i ti zbog neustrašivog izobličavanja bezakonja doživio nepravedno izgnanstvo. I evo gdje se više od trideset godina nalaziš u zatočenju, najprije kao živ a zatim kao mrtav. A sada daj sebe nama, sinovima tvojim koji te vole, i vrati se među svoje, da te narod koji te voli s radošću primi i sada kao nekada. Bezbožni car koji te bezakonički otjera sa prijestola, dobi zasluženu kaznu po djelima svojim, jer je bijedno lišen i carstva i života.

A sada pobožni carevi tebi mrtvome predaju kao živome tvoju crkvu, koju kao evanđelska čeda zajedno sa mnom očistiše od jeretičkih poganština, i učiniše je onakvom kakvu si je ti najprije svojim trudom bio ukrasio, i ostavio je divnu i besprijekornu. Pogledaj i vidi sakupljena čeda svoja, koja su ti iz obližnjih gradova došla, a ostala iz udaljenijih krajeva, kojih je mnogo mnogo više, željno očekuju tvoj povratak. Njih osirotele i ucveljene nemoj prezreti i ostati daleko od njih! Neka grad tvoj dobije tvoje svete mošti, taj najskupoceniji dar, da bi se, ukrašen njima, više veličao i slavio nego carskom krunom!

Rekavši to, svjatjejši patrijarh Metodije podiže sa zemlje svetiteljeve mošti, položi ih u novi kivot, pa sa ostalim sveštenstvom uze ih na rame i sa psalmopjenijem unese u lađu.

Lađa krenu, i oni brzo stigoše u Carigrad. A blagočestiva carica Teodora sa sinom Mihailom, i cijelim Senatom, i sveštenstvom, i cjelokupnim građanstvom prijestonice, sa svijećama, kadionicama i pojanjem, veoma radosni i veseli iziđoše na pristanište u susret česnim moštima patrijarha svog, svetog Nikifora. I uzevši česne mošti odnesoše ih najprije u sabornu crkvu svete Sofije, iz koje nekada bi prognan. A ovaj povratak svetih moštiju bi trinaestog marta, tojest u isti dan u koji bi izgnan. Jer trinaestog marta biješe sveti Nikifor izgnan iz Carigrada, i opet trinaestog marta, poslije devetnaest godina, mošti mu prenijete u prestonicu.

Istoga dana uveče bi saborno odsluženo svunoćno bdijenije u crkvi svete Sofije nad česnim moštima svetiteljevim. A sutradan ih odneše iz svete Sofije u crkvu svetih Apostola, i tamo ih česno položiše. I ustanovi se da se tu vrši glavno praznovanje u čast i spomen ispovednika Hristova svetog Nikifora, a u slavu Hrista Boga našeg, slavljenog sa Ocem i Duhom Svetim vavek, amin. Prema narodnim vjerovanjima danas se valja ušivati odjeća i namijeniti sveća za mrtve u crkvi.