Prva generacija babica koja se za ovaj humani poziv školovala u Doboju sastala se nakon pola vijeka. Oči su zasijale kada su ugledale učionicu u kojoj su provele srednjoškolske dane. Na susret su stigle iz svih krajeva.
"Ja sam sinoć iz Podgorice letom do Beograda i evo sad sam stigla ovdje da bih se sastala da vidim ove koje su došle jer obožavala sam svoje odjeljenje i rado se sjećam svih, posebno kad smo malo nostalgična pregledam slike", rekla je Milena Kerić.
Prepričavale su školske zgode i nestašluke. Prisjetile se kako su se obrele u prvoj generaciji akušerki.
"Mene je majka penzioner medicinskog centra i ona je imala želju da ja budem akušera babica jer ću posao odmah dobili i zbilja mi smo svi odmah dobili posao", rekla je Zineta Tešnjak.
A posao je lijep i human. Osim toga, težak i odgovoran. Mira ga pamti po noćnim smjenama i najljepšoj muzici. Ankica po terenskom radu.
"Znalo mi se desiti da tokom noći odem kod Šehera u neko daleko selo, porodim ženu i dođem i tri dana ne spavam jer ne znam jesam li dovoljno zavezala pupak, je li žena prokrvarila. Tako da imala sam tih stresnih situacija", rekla je Ankica Hatibović.
"Najljepše je kad beba zaplače to je najljepša muzika i kad se sve lijepo završi onda su svi sretni", rekla je Mira Ninković.
Lijepu stranu posla i danas pamte. Ono manje lijepo su odavno zaboravile. I stres i plač beba sada su iza njih. Mnoge su odavno u penziji i ne kriju da im prija.
