Lazar je učestvovao na 12 omladinskih radnih akcija i 15 puta bio proglašavan udarnikom.

“Ne, nema miniranja. Dajte mi kramp, ja ću”, povikao je udarnik iz Sevojna, među akcijašima, zbog snage i istrajnosti, slavljen kao Lazo Bager ili Lazo Zemljotres. Poslije šest minuta kamen se rasparčao u komade.

To su bile godine kad je Lazar Petronijević (69) uporedo podizao svoju porodicu i voljenu zemlju, sve polagao u njih, davao im sve do zadnje pare, graške znoja. Sebi je ostavljao crno ispod nokata, nerijetko i gladovao.

I dan danas jak je kao stijena. Ponosni je otac dvije kćerke i djed četvoro unuka i to su mu najbitnija priznanja, a pregršt drugih ima. 

Sa 12 omladinskih radnih akcija ponio je 15 udarničkih znački, bio je najbolji vojnik Treće armijske oblasti, među boljim atleričarima u uniformi. Dobitnik je Plakete opštine Užice 1983. kao najprimjerniji mladi radnik-samoupravljač, iste godine ukazali su mu čast da u užički muzej unese Štafetu mladosti. Oko 50 puta je dobrovoljno dao krv.

Znaju ga u Sevojnu, rodnoj Zlakusi, Užicu, pod nadimkom Šele. Dok se bavio fudbalom stilom je podsjećao na Miloša Šestića i fizički ličio na slavnog driblera. Da bi othranio djecu više je driblao terenima mučne svakodnevice. Gubio je utakmice da njegove kćerke i država pobijede.

“Meni je porodica bila najvažnija institucija, a država svetinja. Kako onda, tako i sada”, govorio nam je Šele.

U djetinjstvu, sklon dječačkim igrama, voljom strogog oca, nametnuta mu je jedna mnogo ozbiljinija za koju je još bio zelen. Igrališta su bila gradilišta tuđih kuća.

“Bili smo sirotinja i otac nas je tjerao da radimo za dnevnicu. Miješali smo malter, beton, prostirali ciglu. Mnogo puta nam otac nije dao da odemo u školu. Znao je, kad nas sretne na putu ka školi u Krvavcima, da nas vrati u selo da nadničimo. Da je drugačije bilo, vjerovatno bih imao akademsko zvanje”, nastavio je Lazar.

Često skokne do Zlakuse, do rodne kuće od ćerpiča. Pred njom sjedne i sjeti se teških dana djetinjstva, neveselih prilika od kojih mu krenu suze i zagorča u stomaku. O kojima mu tuga ne da ga progovori.

Oženio se pred vojsku, a po odsluženju zaposlio u „Valjaonici bakra i aluminijuma“. Radio je u livnici, na veoma zahtjevnom, odgovornom mjestu, gdje svaka greška košta glave. Supruga mu je bila nezaposlena. Gajili su dvoje djece. Živjeli kao podstanari.

Nemaština mu je uklizavala sa leđa, đonom kidisala u lice, pred njim postavljala žive i nežive zidove brige.

“Znao sam da iz treće smjene, iz fabričke menze, donesem moju večeru da je jutrom pojedu djeca. Ona nisu smjela biti gladna, ja sam često bio. Po izlasku iz fabričkog kruga sam drugima kopao, kosio, utovarao, čak i čistio WC-e u Užicu da mi kćerke ni u čemu ne oskudijevaju. I nisu! Uspijevao sam da zaradim da porodicu odvedem na more. Svaki posao sam prihvatao, ni čega se nisam stidio. Bio sam kao munja”, pričao je.

Vrtio je glavom i krio suzu. Kako mu je bilo zna samo on. Jeo je kad je iza djece ostajalo. Oblačio se u najjeftiniju garederobu, nosio cipele sa šupljim đonovima, mokrih nogu dolazio kući. Kola nije imao, u kafanu nije ulazio.

Jugoslaviji su trebali mladi, radni i sposobni kao on, da je podižu kroz omladinske radne akcije. Na tuce takvih, u svim republikama sem Slovenije, Šele je učestvovao. Svaki put je dužio kramp, u njegovim rukama pouzdan kao bager. Sa izuzetkom ORA “Ibar - Ušće“ gdje je pošumljavana golet, uvijek je kopao kanale. Tad je sa sobom vodio i šestogodišnju kćerku Marinu, da joj usadi akcijaški duh i pokaže na djelu kako se voli zemlja. Bila je sa njim kasnije još jednom.

U Katlanovi je počašćen krampom sa potpisima svih brigarida.

“Akcije su trajale najmanje po mjesec dana, a radilo se bez nakande. Bunili su se šefovi što idem, ali nisam htio da ustuknem. Odricao sam se plate u preduzeću da bih koristio državi i narodu. Na tri akcije sam dobio po dvije udarničke značke, kao najbolji brigadir sam dizao i spuštao zastavu, znao sam da trčeći guram puna kolica. Tresla se zemlja kad sam tukao krampom! Nosili su me energija, vjera, ideali, drugarstvo, neiskvarenost”, objasnio je Šele.

Nikada nije otišao a da porodici nije ostavio dovoljno novca i hrane. Po povratku bivalo je sve po starom - fabrika, poslije nje opet na rad, gladan stomak, ćuti i trpi.

Znali su s vremena na vrijeme da mu spočitaju bliski: “Šta ti treba da džabe kopaš kanale za račun države…. Pohvale, značke i tapšanje po ramenu se ne jedu… Drugi su završili svoje poslove preko tvoje grbače…“

“Nisam ni kadija ni sudija. Meni je srce puno, a savjest čista”, odgovarao je stari udarnik.

I sad bi Lazar, u ovim godinama, otišao u brigadu, samo kad bi država pozvala. Zato zovu komšije kad im treba pomoć. Ne čeka Šele, odmah im pohita, prenosi Blic.