Ružica Jovanovski već dvije godine vozi tramvaj, a ljubav prema ovom poslu joj je usadio suprug koji je već dugo vozač tramvaja.
Ružica je majka četvoro djece i otkrila je kolika je odgovornost baviti se ovim poslom, ali i koje situacije pamti kao najstresnije i najljepše.
– Sasvim slučajno sam došla na ideju da vozim tramvaj, htjela sam neku promjenu. Radila sam u trgovini posljednjih 10 godina, pošto mi je suprug vozio tramvaj, on mi je dao ideju, bio je siguran da ja to mogu da odradim. Mada ja nisam bila sigurna da je to za mene, ali kad sam sjela u tramvaj, osjećaj je bio kao da sam se rodila u njemu – rekla je Ružica.
Bez obzira na to što ovaj posao radi iz ljubavi, ne krije kolika se odgovornost krije iza svega ovoga. Ružica je napravila i poređenje, te otkrila koliko se vožnja tramvaja razlikuje od vožnje autobusa ili automobila.
– Od autobusa ne vjerujem da se nešto mnogo razlikuje, s tim što se vozi po šinama, ali od automobila se baš razlikuje, jer se tramvaj vozi planski. Postoje stresne situacije u kojima moramo naglo da zakočimo. Malo je duži taj trag kočenja. Njemu je trag kočenja od 20 do 40 metara, ne može u mjestu da zakoči. Čak i kada vozite brzinom od 30 km na sata, kada naglo zakočimo, on i dalje ide – izjavila je Ružica.
Kako je naglasila, vožnja šinama podrazumijeva veliki oprez, naročito što se često dešavaju nepredviđene okolnosti u saobraćaju, kada je sudar neminovan.
– Dešava se da automobil izleti, pa ne možemo da zakočimo. Ista situacija je i kada pješak izleti na šinu. Pejšaci nisu dovoljno svjesni toga da tramvaj ne može u svakoj situaciji da zakoči. Dešava se da nas automobil iznenadi, desi se iznenadno skretanje, zaustavljanje, gdje mi ne možemo da izbjegnemo sudar – dodala je Ružica.
Broj žena koje se bave ovim poslom je porastao i danas je u GSP zaposleno oko 70 žena koje voze tramvaj. Osmijeh na licu joj uvijek izmame oni najmlađi putnici koji se voze sa njom.
– Meni najveći utisak ostavljaju djeca, valjda zbog toga što sam majka četvoro djece. Imala sam prije nekoliko mjeseci tu privilegiju da kao mladi vozač u firmi vozim jednu turističku turu. U pitanju su bili najmlađi putnici našeg grada, oni imaju tri godine, vrtićka tura. Oni su pjevali, razgledali Beograd. Vožnja je trajala 40 minuta. Tražili su da se slikaju sa mnom, aplaudirali su mi. Obično u tramvaju imam čokoladice, bombone, gdje ponudim djeci, koja žele da zazvone i tada im ja dam bombonicu i oni budu nasmijani i srećni.
Pored ovih lijepih situacija, postoje i one manje lijepe, ali Jovanovski ističe da na sve gleda sa osmijehom.
– Dešava se da je zastoj u saobraćaju, da nam je linija preusmjerena, da se tramvaj pokvari i mi jednostavno tada moramo putnike da obavijestimo da napuste vozilo i oni su tada često ogorčeni i ljuti, neprijatni – rekla je Ružica.
Među putnicima ne postoje predrasude jer vozilom upravlja žena, naprotiv, komplimenti pristižu sa svih strana.
– Mislim da su baš zadovoljni i srećni jer ih žena vozi, čak upute i neke komplimente, a naročito kada su imali prijatnu vožnju – ispričala je Ružica Jovanovski.
