Haritina Tomić, monahinja manastira Oreškovica, otkrila je gostujući u emisiji "Ako progovorim" na K1 televiziji kako je izgledao njen put prije manastira i zbog čega je izabrala da svoj život podredi molitvi, te svojom inspirišućom pričom privukla pažnju javnosti.
- Ja sam još uvijek sestra, to znači da se nisam još uvijek zavjetovala. Idem ka zavjetu, napredujem u molitvi i učim od starijih. Ja sam tih nesrećnih devedesetih godina bila pod utiskom rata i svih tih događaja. Osjećala sam veliku prazninu u duši i pokušavala sam da je potisnem kroz umjetnost. Željela sam da se bavim raznim vrstama umjetnosti. Tražila sam se i tražila... Moja mama je imala veliki dar za slikanje. Meni je to zaista išlo, a inače sam jako voljela muziku - započela je svoju priču Haritina.
Međutim, iako je imala veliki talenat za pjevanje, ona nije imala kontinuitet u radu, o čemu su svjedočile i njene ocjene.
- Moj profesor je rekao da sam ja stalno letjela sa cvijeta na cvijet. Hoću da kažem da sam toliko voljela da slušam muziku, raznovrsnu muziku, svirala sam različite instrumente, ali nisam imala dovoljno strpljenja da formalno obrazovanje završim onako kako je to trebalo. To nije zato što nisam željela, nego zato što me nije ispunjavalo - objasnila je i dodala:
- U jednom trenutku, prelomnom, sa 20 godina, imala sam keca iz solfeđa i keca iz hora. Nikako nisam mogla da položim, bila sam na dva časa u cijeloj godini. Profesori su htjeli da mi izađu u susret i puste me da položim ispit. Nisam bila primjeran učenik. Otišla sam da pjevam i mislila da Bog ne postoji - objasnila je Haritina.
Rješenje joj je ponudila majka, koja joj je predložila crkveni hor za početak. Njen put se dalje sam utabao.
- Moja mama je meni predložila da krenem u crkveni hor da bih naučila da pjevam, kako god to bilo, samo da otpjevam da dobijem dvojku. Ja sam to nerado prihvatila jer sam smatrala da Bog ne postoji. U srednjoj školi, naše odjeljenje je bilo pod pritiskom, niko od nas nije bio pobožan, nije bilo vjeronauke, to je bilo staromodno. Tako sam ja nevoljno krenula da pjevam u crkvenom horu, nesvjesno izgovarajući simbol vjere. Tamo ništa nisam mogla da otpjevam. Dirigentica nas je pozvala da pjevamo na Svetoj Liturgiji. Imala sam divnog paroha. Imali smo divnog sveštenika, mi smo se zbližili i družili. Ta energija, crkveno pojanje nas je prosto spojilo - rekla je Haritina Tomić i dodala kako je njenim roditeljima bilo žao kada je rekla da ide u manastir.
Kad je donijela odluku nije htjela da se predomisli, a samo je zbog jedne stvari zažalila.
- Okolini i mojim roditeljima je bilo jako žao. Pogodilo me je jer moja majka i otac su se vrlo brzo poslije toga upokojili. Tu je bitno da čovjek bude upoznat sa duhovnim životom, da bar nešto zna, da zna šta znači monaštvo.
Mene je ka monaštvu privukla briga za spasenje duše. Otac mi je bio bolestan i prije nego što sam otišla u manastir. Mene je potresala ta prolaznost života. Šta god da uradimo, koliko god to bilo plemenito i veličanstveno, opet se naš život završava. Nekad nas tragedija slomi - rekla je Haritina Tomić i dodala:
- Tako je i mene povređivalo kada se neko mlad iznenada upokoji ili kada je bolestan. Pitala sam se zašto je to tako ako je taj neki čovjek pobožan. Briga za spasenje i briga za roditelje me je odvela u manastir. Oni to nisu mogli da razumiju. Nisu shvatili da je monah onaj koji brine za spasenje duše, ali i za spasenje svojih najbližih i cio svijet - objasnila je monahinja Haritina Tomić.
