Srpska pravoslavna crkva i vjernici danas slave prepodobnog Grigorija Gornjačkog i Svetog Amvrosija.
Prepodobni Grigorije Ćutljivi (Gornjak)
Porijeklom je Srbin. Osnivač svetogorskog manastira svetog Nikolaja, poznatog zbog njega pod imenom Grigorijata. Na četvrt sata od manastira nalazi se njegova kelija, gdje se u ćutanju ispaštao i molio.
Ovaj Božji čovjek upokojio se mirno 1406. godine. Godine 1761. bio je veliki požar u manastiru Grigorijatu, kojom prilikom neki monasi uzmu njegove mošti i prenesu u Srbiju. Danas se svete mošti Svetog Grigorija nalaze u njegovom manastiru Gornjaku.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata, zbog opasnosti od Nijemaca, one su bile prenijete u sabornu crkvu u Požarevac, ali su poslije rata opet vraćene u Gornjak.
Zna se da je ktitor manastira bio Sveti knez Lazar. Mada, i ovdje postoje suprotstavljena mišljenja, jer postoje stručnjaci koji smatraju da knez Lazar nikada ne bi podigao tako skromnu crkvu, već da ju je podigao sam monah Grigorije, a da mu je knez Lazar samo pomogao u smislu da je inicirao podizanje ovog manastira.
Legenda kaže da je je knez Lazar jednom prilikom lovio po šumama koje se danas nalaze u okolini manastira i naišao na isposnika Grigorija, koji je živio u svojoj keliji. Pokušavajući da zapodene razgovor sa knezom, Grigorije nije uspio to da uradi jer je rijeka hučala i kako veli predanje, a bilježi istorija manastira, uzevši u obzir da je u crkvenim knjigama zapisan podatak da je Grigorije tom prilikom uzviknuo: „Ćuti, Mlavo, ti se sledi da sa carem riječ besjedim!“
Svake godine za Đurđevdan, iza manastirskog zdanja se pojavljuje voda koja se sliva sve do jedne uvale, gdje dolaze ljudi koji je sakupljaju kašikama. I do sada niko nije uspio da objasni ovu zanimljivu pojavu, mada postoji narodno tumačenje da su ove kapljice zapravo suze isposnika Grigorija. Kako se vjeruje, ova voda je ljekovita, a posebno kod oboljenja očiju.
Sveti Amvrosije, episkop mediolanski (milanski)
Ovaj veliki, sveti otac crkve pravoslavne bo je znamenitog roda; otac mu je bio carski namjesnik Galije i Španije, ali neznabožac, a majka hrišćanka. Dok je još bio u kolijevci, jednom se spustio roj pčela na njega, izlio med na njegova usta i odletio. I još kao dijete pružao je ruku i govorio proročki: „Cjelujte, jer ću i ja biti episkop“.
Po smrti oca car ga je postavio za svog namjesnika Ligurijske oblasti, u kojoj je Mediolan bio glavni grad. Kada je umro episkop tog grada, bila je velika rasprava među pravoslavnim i jereticima arijevcima oko izbora novog episkopa. Amvrosije je po dužnosti ušao u crkvu da održava red. Utom je neko dijete koje je nosila majka uzviknulo: „Amvrosije – episkop!“ Ovo je cijeli narod primio kao glas Božji i, nasuprot volji Amvrosijevoj, izabrali su jednoglasno njega za episkopa.
Amvrosije se krstio i kroz nedjelju dana prošao sve prethodne činove i bio rukopoložen za episkopa. Kao episkop Amvrosije utvrdio je vjeru pravoslavnu, potisnuo jeretike, ukrasio crkve, raširio je vjeru među neznabošcima, napisao mnoge poučne knjige i poslužio primjerom pravog hrišćanina i hrišćanskog pastira. On je sastavio i poznatu blagodarstvenu pjesmu: Tebe Boga hvalim. Ovaj slavni jerarh, zbog čije su ga mudrosti i slatkorječivosti posjećivali ljudi iz dalekih zemalja, bio je veoma uzdržljiv i trudoljubiv. Spavao je malo, radio je i molio se Bogu neprestano, postio je sve dane izuzev subote i nedjelje.
Zato mu je Bog dao i da vidi mnoga čudesa Božja i da ih sam učini. Otkrio je mošti svetih mučenika Protasija, Gervasija, Nazarija i Kelsija. Krotak prema malim ljudima, on je bio neustrašiv pred velikim. Izobličio je caricu Justinu kao jeretkinju, Maksima tiranina i ubicu prokleo, caru Teodosiju zabranio pristup u hram sve dok nije pokajao svoj grijeh, s Еvgenijem nasilnim i samozvanim carem nije htio da se susretne. Ovom bogougodnom mužu darovao je Bog toliku blagodat, da je, vjerovanje kaže, i mrtve vaskrsavao, demone iz ljudi izgonio, bolesnike od svake bolesti iscjeljivao i u budućnost prozirao. Skončao mirno na osvitku Vaskrsa 397. godine.