Kolumna sociologa Vladimira Vasića o 9. januaru
Republika Srpska je činjenica. Nije nikakav fantom. Nije ni prijetnja. Nije ni ono što neki misle i žele da jeste. Ima svoj dan. Rođendan. Ali avaj, u ovoj nesrećnoj državi grijeh je, ne samo roditi se već i živjeti. Kako neko nekome, bilo kome, može osporiti dan rođenja, ovaploćenja, otjelovljenja? Kojim aktom? Kojom odlukom? Kojim propisom? Godinama pokušavaju, ne oni, naši decenijski sunarodnici i sapatnici, već oni drugi kojih oni, ovi naši, nisu svjesni, da to učine. Da zabrane, da ospore! Draži im valjda tuđin i stranac u sopstvenoj zemlji od njegovog i domaćeg. No, neću o njima ni o njima. Ne mogu ni nama ni njima ni anamo njima, kako je moja pokojna baba govorila, da kvarim raspoloženje i dižem pritisak.
Ko nas je naučio, i nas i njiJA da slavimo kraj umjesto početka!? Smrt umjesto života? Kako smo samo, kao naštimovani mrtvaci, spremni da obilježavamo isključivo dane smrti a ne dane života!? Deveti januar, neke asocira na smrt i stradanje. I mene. Asocira me na mog oca koji je, blagodareći Ocu, ostao živ ali potrošio mladost u Treskavici. Deveti januar i mene asocira na smrt ali smrt najboljih sinova i kćeri koji su sebe, svoj život, svoju mladost, svoju budućnost dali za Republiku Srpsku. Danima posle i godina dalje nakon tog famoznog devetog januara 1992. godine smrt je bila ulaznica za život. Smrt golobradih mladića zalog je života mene koji ovo danas pišem. Da, asocira me deveti januar na smrt i stradanje. Podsjeća me, svaki deveti januar, na baku Milevu Lazarević i njena tri sina, naslednika, Boru, Sava i Stanka. Podsjeća me svaki deveti januar na mučeničku smrt, ravnoapostolne braće, Petra i Pavla Golubovića, na herojski podvig Spomenka Gostića. Sjetim se, svakog devetog januara, dječaka Slobodana Stankovića i njegove mučeničke smrti. Sjetim se, a kako i ne bih, devet banjalučkih anđela, devet beba ugušenih u ognju rata! Sjeća me, svaki deveti januar, na blaženog spomena oca Nedeljka Popovića i spaljeni hram u Trnovu.
Podsjeća me na deveti januar moj otac. Očevi. Majke. Mučenici iz tog nesrećnog rata koji su Republici Srpskoj zavještali svoju mladost i u ruke predali budućnost kroz nas njihovu djecu i naslednike.
Uh! Što šta bi' imao još reći ali..kako starim sve mi je draži 9. januar od 29. septembra. Ni jedan ni drugi, dok me ima, neću prestati obilježavati. Vjerovatno, sutra nekad posle mene, ovi kojima tek trebam budućnost da zavještam, sjećaće se i mog 29. septembra, ali ću da ih naučim da se sjećaju i pamte i dostojno obilježavaju 09. januar! Važno mi je. Važno im je! Ali, neću bar dok sam živ ni njima ni bilo kome drugom, dozvoliti da onog drugog i drugačijeg pljuju i podrugivaju, muče i osuđuju, tlače i podcjenjuju, samo zato što je drukčiji!
Dosta nam je svima, valjda, i istorijskog i hemijskog „U“. Od istorijskog su mi preci stradali od ovog hemijskog, zahvaljujući tamo njima i nekim ovde, stradaju nam i umiru srodnici. I naši i vaši! O, kako oporo to zvuči – moji, tvoji! Jedno U nas satirao četrdesetih drugim U nas trovali devedesetih. Dokle više!? O, narode Božiji!
O, Bože, ispovijedam ti, kako starim sve više volim život i moj srpski narod. Hemiju ne znam i ne volim. „U„ mrzim i prezirem. I jedno i drugo U.
Kako starim...sve sam dalje od početnih 29.09.1990. zagledan u neku duboku budućnost sa sjetom se pitam, smijem li slaviti svoj rođendan? Smijem li slaviti tvoj rođendan?
Hoće li biti njih, mojih posle mene, da slave moj i tvoj rođendan, Republiko, moj septembar i naš januar! Hoće, daće Bog. Amin!
