Srpska pravoslavna crkva i njeni vjernici danas slave svetog Atanasija Velikog, najprogonjenijeg sveca u istoriji hrišćanstva.
Sveti Atanasije Veliki od ranog djetinjstva bio je posvećen vjeri. Kao đakon arhiepiskopa Aleksandra, bio je na Prvom vaseljenskom saboru u Nikeji. Na ovom skupu svetac se proslavio svojom učenošću, blagočešćem, i revnošću za Pravoslavlje. Pisao je "Simbol vjere", koji je bio na Saboru usvojen.
Bio je prinuđen da se krije od gonitelja čak i u bunaru, u grobu, po privatnim kućama, pustinjama. U dva maha morao je bježati u Rim. Tek pred smrt proživio je neko vrijeme mirno kao pastir dobri usred dobrog stada svoga, koje ga je istinski ljubilo. Malo je svetitelja koji su bili tako bezobzirno klevetani i tako zločinački gonjeni kao on, ali njegova velika duša sve je trpeljivo podnijela radi ljubavi Hristove i najzad izašla pobjedonosna iz cijele te strašne i dugotrajne borbe. Umro je 373. godine. Malo prije smrti rukopoložio je svog prejemnika, episkopa Petra.
Narodna vjerovanja
Na jugu Srbije i danas pominju legendu o tome kako je đavo iskušavao Svetog Atanasija prerušivši se u najljepšu djevojku koja ga je mamila da se odrekne Boga i pridruži joj se u obožavanju nečastivog. Sveti Atanasije je prozreo ovu prevaru i zamolio djevojku da mu pokaže đavoljsku moć tako što će uskočiti u mali ćup. Ona je to učinila, a monah je odmah zatvorio posudu i bacio je u more. Legenda kaže da je ćup godinama plutao, sve dok ga nisu pronašli ribari koji su ga otvorili.
Stari kažu da čim zagrmi, đavo pomisli da to ide Sveti Atanasije, uplaši se i odmah uskače u posude. Zato je važno da se na današnji dan svi sudovi drže čvrsto zatvoreni.
U nekim krajevima Srbije, Svetog Atanasija slave vodeničari koji vjeruju da tog dana đavoli vrebaju u virovima, pa ni vodenice tada ne rade.
