Djeca sa sela ili iz malih opština, mališani sa invaliditetom, djeca iz socijalno ugroženih porodica, romska djeca, sve su to kategorije predškolaca koji, svjedoče i zvanični podaci, rijetko pohađaju vrtiće.

Prema specijalnom izvještaju institucije Ombudsmana za djecu Republike Srpske iz 2018. godine, čak 75 odsto djece koja pohađaju vrtić, su djeca iz gradova, čija su oba roditelja zaposlena. Mada je odavno jasno da vrtić ne služi samo za čuvanje djece, dok su tata i mama na poslu, činjenica je da, u većini slučajeva, tek sa dvije plate u kući porodice imaju uslova da djetetu plate vrtić.

Slavica Tutnjević, profesorka Univerziteta u Banjaluci, čiji je fokus akademskog interesovanja upravo psihologija predškolske djece, ocjenjuje da obuhvat djece u RS predškolskim obrazovanjem još nije ni blizu dovoljnog.

"Privatni vrtići su obuhvatili određeni broj djece, a broj javnih vrtića raste, iako sporo. Međutim, treba imati u vidu da procenat djece obuhvaćene predškolsim obrazovanjem najviše raste zahvaljujući obaveznom programu u godini pred polazak u školu, između pete i šeste godine, što znači da su djeca u ključnom periodu razvoja, do pete godine života, i dalje u ogromnog procentu izostavljena iz sistema obrazovanja", kaže profesorka Tutnjević.

Dodaje da nauka ima sve više dokaza da je upravo uzrast do pete godine period u kojem je ljudsko biće najsposobnije da spontano i bez napora uči, ali i period u kojem se grade temelji za doslovno najvažnije motorne, kognitivne, socijalne, komunikacione i emocionalne vještine.

"Nekad se smatralo, a kod nas je to i dalje čest slučaj, da vrtić služi da se u njemu čuvaju djeca. To čuvanje je podrazumijevalo hranjenje, spavanje i brigu o tome da se dijete ne povrijedi, a eto usput i da se socijalizuje, to jeste da se malo podruži s drugom djecom. Taj stav i nije toliko loš ako razmišljate o djetetu koje ima obrazovane roditelje s puno slobodnog vremena, bake i djedove koji sa njim uče slova i brojeve, drugare ispred zgrade sa kojima se igra. Međutim, takav život vodi samo mali broj djece, dok većina mališana vrijeme provodi ispred ekrana i nemaju nikakvog kontakta sa vršnjacima, a rijetko vrijeme provode i sa roditeljima, koji su prezauzeti", kaže profesorka Tutnjević.

Dodaje da su vrtići posebno značajni za djecu koja su iz marginalizovanih slojeva društva i djecu s teškoćama u razvoju za koje je potrebno kontinuirano učenje pod nadzorom profesionalaca.

Prema podacima Ministarstva prosvjete RS, broj privatnih vrtića u Srpskoj je u stalnom porastu, tako da danas sveko treće dijete  u Srpskoj, koje ide u vrtić, pohađa privatnu predškolsku ustanovu.

"Javne vrtiće pohađa 8.904 djece u Srpskoj, dok je u privatnim predškolskim ustanovama 3.994 djece. Dakle, ukupno 12 898 djece je obuhvaćeno ovim vidom predškolskog obrazovanja i vaspitanja", navode iz Ministarstva.

Otvaranje brojnih privatnih vrtića je, ocjenjuju stručnjaci, napredak, ali je ipak za većinu porodica “državni” vrtić poželjnija opcija, pa su neki roditelji spremni i na čekanje, da bi u javnom vrtiću dobili mjesto za svoje dijete.

Na takav stav utiče prije svega cijena, jer su javni vrtići jeftinija varijanta. Tako boravak djeteta u javnim vrtićima, zavisno do grada do grada, košta od  80 KM do 200 KM, dok su cijene u privatnim predškolskim ustanovama u rasponu od 120 KM do čak 580 KM mjesečno. Ipak, privatnici koji se bave ovim poslom žale se na nelojalnu konkurenciju, ne samo od strane osoba koje, neprijavljeno, organizuju čuvanje djece u svojim kućama i stanovima i lažno se predstavljaju kao privatni vrtići, nego i od strane javnog sektora. 
Dok javni vrtići, u pravilu, primaju subvencije iz lokalnih budžeta, nijedna lokalna zajednica u RS, kako su za Srpskainfo potvrdili u Ministarstvu prosvjete RS, ne subvencioniše vaspitanje i obrazovanje djece u privatnim vrtićima.

Nikola B. (21) iz Banjaluke, danas uspješan i nasmijan student, jedan je od rijetkih mladića iz naselja Lauš, koji je punih pet godina pohađao vrtić. Ponekad je, kaže, pomalo i zavidio drugarima, koje su čuvale bake, jer nisu morali da ustaju rano i “slušaju tete”. Ipak, kaže, vrtićko doba danas pamti kao najsrećnije godine života. I to nije sve.

"Kad smo pošli u školu, mi 'vrtićka djeca', smo bili daleko spremniji od svojih vršnjaka. Bili smo, takoreći, glavni: od toga da smo znali da treba podići ruku, kad hoćeš nešto da kažeš, do toga da smo mnogo lakše savladavali gradivo i bolje se snalazili u svemu, od matematike do fizičkog", kaže Nikola.

Tokom kampanje “Vrtić za svako dijete”, koju je prije dvije godine inicirao UNICEF u BiH, istaknuto je da predškolsko obrazovanje mora biti “snažnije podržano iz javnih budžeta”, jer je ulaganje u djecu, ustvari, najbolja investicija u budućnost.

Mnogi se još sjećaju bilborda sa porukom, koja ukazuje na to da nabavka kompleta guma za samo jeno službeno vozilo, košta koliko i godinu dana boravka jednog djeteta u vrtiću.

U vrtićima samo 310 djece sa smetnjama

Među skoro 13.000 mališana u Republici Srpskoj koji pohađaju vrtiće, samo je 310 djece sa sa teškoćama u razvoju. Njih 277 ide u javne, a samo 33 u privatne vrtiće. Pozitivno jeste da su djevojčice i dječaci sa teškoćama u razvoju, najčešće uključeni u vrtićke grupe sa ostalim drugarima.

Jedino u vrtiću "Marija Mažar" u banjalučkom Centaru za predškolsko vaspitanje je u dvije posebne grupe upisano osmoro djece sa težim smetnjama.

Najskuplji vrtić 580 KM, najjeftiniji 80 KM mjesečno

Najskuplji vrtić u Republici Srpskoj je Montesori Kindergarten u Banjaluci. Cjelodnevni boravak u ovoj predškolskoj ustanovi košta 580 KM mjesečno za jedno dijete. U pitanju je dvojezični vrtić, gdje djeca komuniciraju uporedo na srpskom i engleskom jeziku i kroz igru se pripremaju za život, spontano učeći domaćinstvo, geografiju, matematiku, muziku...

Vježbaju i radoznalost, uče kako rastu biljke, kako se priprema hrana. Jedan vapitač brine o najviše osmoro djece. Ovo je jedini vrtić u RS sa akreditacijom Montesori centra iz Londona.

Najjeftini je boravak djece u javnim vrtićima u manjim mjestima na jugu ili istoku RS, gdje vrtići koštaju od 80 do 100 KM mjesečno. To su i mjesta gdje su plate zaposlenih najmanje. U nekoliko najmanjih opština vrtića nema. Tako, na primjer, u Kalinoviku, kako svjedoči načelnica opštine Mileva Komlenović, kompletno opremljen vrtićki prostor stoji neiskorišten, jer u opštini nema dovoljno predškolske djece, da bi vrtić mogao funkcionisati.