Smrt bliske osobe jedna je od najtežih stvari koje se mogu dogoditi čovjeku. Ipak, to je dio prirodnog procesa koji je neminovan, te se moramo pomiriti sa njim. Međutim, kada se to desi emocionalni šok je prevelik da bismo trezveno razmišljali, te se susrećemo sa raznim pitanjima, na koja često nemamo odgovor.
Jedno od takvih pitanja koje muči mnoge nakon gubitka voljene osobe je šta raditi sa njenim stvarima. Od davnina ljudi su vjerovali da odjeća mrtvih počinje da "zrači mrtvu energiju", što loše utiče na žive, pa su stoga sve lične stvari pokojnika spaljivali.
Mnogi ljudi misle da ako su imali topao odnos sa preminulom osobom, onda njene stvari mogu da nose kao uspomenu, dok će u raju pokojnik biti zadovoljan što njegove stvari nastavljaju da žive, a ne bacaju se u smeće.
Crkva, naprotiv, smatra da stvari pokojnika treba podijeliti siromasima i siromašnima, da se stvarima da drugi život, pa da se oni zauzvrat mole za dušu pokojnika. Uvreženo je mišljenje da se stvari pokojnika ne mogu oblačiti i dijeliti prije 40 dana od smrti.
To se objašnjava činjenicom da vremenom energija slabi, kao i time da do 40. dana, prema hrišćanskim kanonima, duša još uvijek nije napustila svijet živih i preselila se u vječito carstvo.
Pomenuto mišljenje nije ništa drugo do sujeverje! Еvo šta sveštenik kaže o njemu:
– To vjerovanje je sugerisao sam đavo. Naprotiv, treba činiti dobra djela u ime umrlog: davati priloge u manastir, u crkvu nositi crno vino (za Svete Tajne), brašno (za prosfore), vosak (za svijeće), davati stvari umrloga kao milostinju, kupovati pravoslavne knjige (i dijeliti ih vjernicima) do četrdesetog dana, a ne poslije.
– Kada treba da se založiš za osuđenog – do suđenja ili poslije suđenja? Tako i ovdje: duša prolazi kroz mitarstva, sudi joj se, treba se založiti za nju, moliti se i činiti djela milosrdna, a ljudi to ne čine - zaključio je sveštenik.
