Prvi put je prije dvije godine hodočastio zajedno sa sugrađaninom Mladenom Mačinkovićem, a ljetos je samostalno prepješačio približno 500 kilometara od Srpca do Ostroga.

Kada prijateljima i znatiželjnicima objašnjava svoja sportska interesovanja, koja uključuju i avanturističke sportove i hodočašća, Basurić kaže da je on profesor sa viškom adrenalina.

– Poslije prvog hodočašća na Ostrog prije dvije godine javila mi se želja za novim. Tada sam putovao u društvu prijatelja Mladena Mačinkovića, koji je ovaj put odustao od putovanja iz zdravstvenih razloga. To me nije pokolebalo da krenem, mada je trebalo više hrabrosti nego prvi put – kazao je Gojko Basurić za Srpskainfo.

Pripreme

Odlazak na tako daleko putovanje pješke, bez društva, samostalno, nije nimalo ugodno, priznaje Basurić objašnjavajući okolnosti svog odlaska na Ostrog.

– Nepredvidivo je šta sve može da se desi putem, a ukoliko nema nikoga u društvu to je veoma kompleksno. Za to je neophodna mentalna i fizička snaga. Ipak, nisam oklijevao, mada su moji roditelji bili očajni, strahovali su kako će sve to proći. Oni se nisu protivili mome hodočašću i želji da se poklonim moštima Svetog Vasilija na Ostrogu, ali ih je brinulo moje samostalno pješačenje – naglašava ovaj mladi Srpčanin okolnosti dvonedjeljnog putovanja i tok priprema.

– Ne bih rekao da su to bile posebne pripreme, jer sam konstantno u dobroj fizičkoj kondiciji, bavim se sportom, vježbam, zdravo se hranim i zdravo živim, nemam poroka… Putovao sam 14 dana, ranije odredivši dionice, od 30 do 50 kilometara dnevno – objašnjava Basurić za Srpskainfo.

Patike

Konačio je u hotelima, hostelima, u privatnim kućama, pod šatorom, svuda i svakako.

– Usputno, uživao sam u prirodi i samoći, sam u svom svijetu. Putovao sam dionicom Srbac, Prnjavor, Stanari, Doboj, Žepče, Zenica, Kakanj, Ilijaš, Trnovo, Miljevina, Šćepan polje, Plužine, Nikšić, Ostrog. To je ukupno 470 kilometara. Najteže je bilo krenuti, ali kasnije je svakim danom bivalo sve bolje, lakše. Naravno, opasnosti na cestama bez pješačkih staza, kroz tunele, na velikim usponima, na vrelini ili kiši, uvijek postoje, ali o tome nisam razmišljao – kaže sagovornik koji je tokom putovanja konstantno bio na vezi sa roditeljima.

Na lakšim dionicama putovao je bosonog, jer mu je to prijalo. Poderao je, kaže, nekoliko pari patika, ali su tabani i prsti, iako sa manjim ranama, sve dobro podnijeli.

– Svako jutro, prije polaska na novu dionicu, stizale su poruke od roditelja, ali i mojih prijatelja, učenika, poruke podrške, ohrabrenja… Nastojao sam da zapazim sve ljepote, posebnost mjesta kojima sam prolazio, da upoznam ljude i krajeve, jer je to moguće samo pješke. Nisam bio opterećen vremenom, niti terminima, nego sam htio da mi svaki dan bude ispunjen – opisuje Gojko Basurić specifičnosti pješačenja dugog stotine kilometara, odlučan da se u skorašnje vrijeme upusti u nove izazove.

Dolazak u manastir

Prepričava dolazak u manastir Svetog Vasilija na Ostrogu, gdje je boravio dva dana i dvije noći.

– U manastiru su mi obezbijedili smještaj, mada su velike gužve. Monasi su me počastili ručkom, što je za mene velika počast. Interesovali su se da li hodočastim iz posebnog razloga, eventualno zbog nekog problema ili bolesti, da li sam svoju misiju nekome posvetio. Kazao sam isto što i vama, da sam zapravo iskoristio godišnji odmor da se pomolim časnim moštima, srpskom svetitelju i svetinji. To je razlog mog putovanja, odgovorio sam – ispričao nam je Gojko Basurić, mladić kojeg u njegovom mjestu gotovo svi poznaju i uvažavaju.

Na kraju, saputnik sa prvog putovanja Mladen Mačinković došao je po njega automobilom, zajedno su se pomolili u Ostrogu i vratili u Srbac sa mnogo lijepih utisaka i snažnih emocija.