"Sveti Nikola je najčešća srpska slava ili krsno ime, to je dan kada se prvi predak porodice krstio ili gdje su se čitave porodice krštavale. Taj dan su uzimale za svog predstavnika pred gospodom i čuvara svoje duhovnosti. Svaki dan je neki praznik, pa imamo raznih slava ali po slavi možemo da odredimo kada je neko primio hrišćanstvo. Porijeklo slave je ipak od Svetog Save, koji je to utemeljio jer je želio da na svaku srpsku glavu zalijepi po stranicu Svetog pisma. Da li je uspio, ne znam do kraja ali mi moramo da se trudimo da se to nastavi, njegove posljednje riječi bile su, molim vas koji dolazite poslije mene, da nastavite ono što ja zbog kratkoće vremena nisam uspio da učinim. Mi bismo trebali da pomognemo i objasnimo kako se šta radi i na koji način", rekao je teolog a onda objasnio kako treba slaviti slavu.

Slušamo o slavama po restoranima, greškama sa običajima, pripremom trpeze, događajima u domu koji nisu u skladu sa tradicijom. Teolog Popović kaže da ne osuđuje ako neko slavi u ugostiteljskom objektu, ali da slava ne može da prođe bez ovih stvari.

"Slava je žito, vino, kolač, svijeća, bosiljak, vodica i tamjan. Sveštenik prije slave osvešta kuću, blagosilja vaš dom i s tom vodicom se mijesi kolač. Za svaku slavu se sprema žito, i to je slava, a ono drugo što mi time nazivamo podvodi se pod riječ žurka! Ne krivim nikoga ko slavi u restoranu, znam više sveštenika koji su slavili u parohijskom domu jer imaju toliko prijatelja i rodbine, a žele sve da ugoste. Slava treba da bude bez duvanskog dima i priče o politici. Vrlo rijetko idem po slavama, jer stvarno želim da se na slavi osjećam lijepo i duhovno", rekao je on.

Žito mora da bude prisutno na slavskoj trpezi, ali s koljena na koljeno, neki su prestali da služe žito na slavi vjerujući da njihovi preci to nisu radili.

"Preci su i prali rublje na ruke, a mi imamo mašine za veš. Ne može to baš tako da se gleda. Ali za svaku slavu mora žito, preko njega i beskrvne žrtve koljiva, pominjemo pretke koji su nam donijeli slavu. Nismo mi pali sa neba niti nikli iz zemlje, moramo da poštujemo pretke i jedinu vezu sa njima imamo preko crkve", kaže teolog.

Koji je najvažniji običaj na Nikoljdan?

"Prije svega, važan je običaj poklanjanja darova djeci. Uveče se djeci ostavi na prozor, kada zaspu, poklon a ujutru kada se probude smatraju da je to Sveti Nikola poslao. I jeste, preko roditelja, to je glavni običaj. Inače postoje i trenuci i mjesta u zemlji gdje se ni kolač ne prinosi za slavu. To je običaj jer su ljudi došli iz drugih krajeva, i nadali se da će se vratiti i tamo nastaviti da slave. To je zavhetni običaj ali nema utemeljenje u sadašnjosti. Kolač, vino i žito su obavezni za svaku slavu, to je kao mala kućna liturgija", dodaje on.

Da li je Sveti Nikola uvijek posna slava?

"Uvijek je posna slava, jer je za vrijeme Velikog posta, koji je treći po strogoći. Prvi je Vaskršnji, pa Bogorodičin, pa je na trećem mjestu 40 dana Božićnog posta. Treba to ispoštovati jer apostol Pavle kaže da nagradu dobija samo onaj ko se takmiči po pravilima", rekao je on.

Šta ako odemo kod prijatelja ili rođaka na slavu, a domaćini iznesu pred nas mrsnu hranu? Ovo pitanje izazvalo je blago negodovanje kod teologa, koji kaže da se to graniči sa grijehom.

"Ja sigurno na takve slave ne idem, zaista to moram da kažem. Trudim se da to i ne vidim, rekao sam već, to je neprimjereno... Ako nešto radiš, radi kako treba i u slavu svetitelja i Boga. A ne na slavi gdje treba ugoditi Bogu, ti se griješiš", naglasio je teolog.

On kaže da su prvi ljudi postili.

"Prvi ljudi u Raju su postili, nije bilo mrsa, i poslije toga su jeli sa drveta života. Mi danas imamo tu privilegiju da postimo i onda se pričešćujemo svetim pričešćem, i tada mi koji postimo osjećamo blagodati te rajske sredine i shvatamo da hrana nije neka fiziološka disciplina i preživljavanje, već su to blagodati Božje. Nije najvažnija hrana, već da se mirimo, kajemo, praštamo, u toj pozornici svjetskoj sjedišta nas vjernika su rezervisana samo tamo gdje su sjedišta za pokajanje i praštanje. A mhesto na bini je samo za gospoda", rekao je on.

Kako se predaje slava sa oca na sina? Tu, kaže teolog, postoji začkoljica.

"Otac mnogo puta nije želio da sin ode iz doma, pa je odugovlačio sa predavanjem, ali po pravilu svako odvojeno domaćinstvo treba da slavi slavu. Imate slučaj, jedan brat u Americi, drugi u Australiji, otac u Šumadiji, kako će doći na slavu? Neće doći jedni drugima u goste, treba da slavi svako za sebe. Uz ikonu se predavala slava, i sa dijelom kolača koji bi sin dobio. Ali taj običaj je danas, manje-više, samo usmeni. Možete vi prvi dan kod sebe, pa drugi dan idite kod oca. Ja tako radim, drugog dana idem kod oca, koji je hvala Bogu živ", rekao je on.

Teolog je objasnio grešku kada se kaže da je Sveti Nikola najveća slava kod Srba.

"Jeste Sveti Nikola najčešća, ali nije najveća slava, to je greška. Nije to najveći svetitelj, ima činova nebeskih viših. Najveće slave su Hristovi praznici, Bogorodičini, Jovan Krstitelj, Arhangel Mihail - Arhistrateg nebeske vojske, general armije anđela. A Sveti Nikola je sto posto najčešća slava jer su se tada ljudi najviše krstili", rekao je Popović.

(Kurir.rs/MONDO)