Bijeljinska porodica Hadžihajdić, kroz tri generacije, bavi se obućarskim zanatom. Sve je počelo, priča Afan Hadžihajdić, od njegovog oca, koji je obućarsku radnju otvorio šezdesetih godina.
Uz oca i njegov zanat, rastao je, a već od svoje sedme godine počeo da obavlja i prve obućarske poslove. Nakon što je savladao zanat, svoju radnju otvorio je 1997. godine. Iako su nekada obućarske radnje u Semberiji bile brojnije, danas je jedan od dva obućara u Bijeljini. Posla svakodnevno ima, a vremena su se, kaže, značajno promijenila.
"Ovdje je sada, vidite, pošto je sad recimo godišnje doba prema proljeću ide, zima izlazi, takvo je vrijeme da je već prema proljeću. Sad bi bilo normalno vrijeme da se donose cipele na potpeticu da se rade, pripremaju cipele. Međutim, zadnjih godina nije tako. Zadnjih godina se nose patike. Еvo i danas, uglavnom 80 odsto što se donese obuće je popravka na patikama. Patike se popravljaju. I da li su one skuplje, kvalitetnije, jeftinije, srednje klase, nije ni bitno, uglavnom, kvarovi su na svima isti i normalno da se isplati na onim koje su skuplje da se poprave, na onim jeftinijim i ne isplati se popravljati. Druga stvar, svaki posao koji radiš moraš voljeti. Ako ne voliš posao i ako preko volje radiš, nema tu ni posla, ni volje, ni kvaliteta, nema ništa“, kaže obućar Afan Hadžihajdić.
A da voli posao koji radi, od oca Afana, naučio je i njegov nasljednik, sin Mirza. Zajedničkim snagama obućarski zanat obavljaju već 18 godina. Od skoro, Mirza se bavi i izradom ključeva, ali najveći napori, ipak, uloženi su, u obućarski dio posla. Zanat se, kaže, krade očima, ukoliko je želja velika da se nešto nauči. Danas od svog posla može pristojno da živi i izdržava porodicu, ali za to je potrebno dosta kvalitetnog rada.
"Omladina pretežno sva traži da ide, neće niko više da radi zanate, da prlja ruke. Svi bi da budu ekonomisti, da budu pravnici itd. Tako da, nema ko tu omladinu da posavjetuje da ide na neki zanat ili nešto, jer, bilo koja ta velika škola, svi završe ali nemaju posla. A bilo koji zanat je svetinja, bilo koji da završi jer uvijek možeš zaraditi i uvijek možeš imati hljeb u rukama“, kaže obućar Mirza Hadžihajdić.
Mirzini sinovi, iako u ranom djetinjstvu, sa šest i dvije godine, već se zanimaju za obućarsku radnju i ono što djed i tata svojim rukama stvaraju. Obućarska porodica Hadžihajdić, nada se, da će bar jedan od njih, krenuti stopama svojih predaka, a da, na taj način, Bijeljina dobije još jednog kvalitetnog zanatliju - obućara, a šusterska radnja u Nušićevoj ulici, svog nasljednika.
