Nećete mi vjerovati šta mi se učinilo da mi se jutros desilo. Ne bih ni ja vama.
Prolazim pokraj hrama Hrista Spasitelja u Banjoj Luci i zapazih kako na klupi ispred hrama sjedi stariji čovjek i drži gusle u rukama. Šta on u to rano doba radi na tom mjestu razjasnilo se čim je započeo svoju pjesmu. Odlučih da poslušam, da vidim koja je muka tog starog čovjeka natjerala, a on zapjeva:
“Orao je raširio krila,
stoji kruna gdje je nekad bila.
Gleda Draško u ocila stara,
pa sa samim sobom razgovara.
‘Sa prozora kraj kog’ opet stojim,
vidim ko sam i čega se bojim.
Jasne su mi sve pobjede moje,
svaki dan ih drugi sada broje.
Kome li sam dužan za tu slavu,
da l’ je kletva ili nagrada ona?
Da l’ ću nekad za nju dati glavu,
da li svoju ili Srbina svoga?’
Razgovara Draško sam sa sobom,
doziva se s vragom ili s Bogom.
“Stvoritelju odgovori meni,
ukaži se bradom ili rogom!”
Zasjalo je sunce na kupoli.
Presijava zraka preko dvora.
Zvone zvona, klapač svud udara,
pa mu neki šapat odgovara.
‘Treći put me zoveš na razgovor,
malo ti je ljeta za toliko.
Al’ kad zoveš neka bude tako,
Reći ću ti kad si već me pit’o.
Pobjede su i tuđe i tvoje,
pa zato i drugi ih broje.
Na tebi je biljeg tuđe žrtve,
zapali joj svijeću među mrtve.
Jer svi ljudi što te podržaše,
u tvom liku drugi lik viđaše.
Mlad je David život ostavio,
u tebi se lik taj nastavio.
Na tom liku pobjeda je prva
u tvoj život tada navrnula.
Drugi put si sam ko sirak tužni
i svakome oko tebe dužni,
ostao pred samu bitku svoju,
da prkosiš soju i nesoju.
Udruži se protiv tebe sila,
ko Golijat što je nekad bio.
Ljudi su te gledali odmila,
David im se s tobom pričinio.
Podržaše slabijeg u boju,
da ne zgriješe grešnu dušu svoju.
Učini se posrnulom gradu
da će tako zaslužit’ nagradu.’
Sluša Draško i nije mu drago.
Načisto mu nije sada ništa.
Da l’ besjedi s Bogom ili s vragom,
otvara se pitanje odista.
Prikupio tad je malo snage,
da upita šta da sada radi?
Gdje da krene, kuda da okrene,
šta da sadi, a šta da sagradi?
Promoli se vatra iza krsta,
a nebo se zamrači u trenu.
Pred očima nepoznata vrsta
ukaza se na prozoru njemu.
‘Ostalo je od Davida malo,
ali biće dosta za tvog vakta.
Podaj svakom kol’ko ti je stalo,
nekom s prsta, a nekom do lakta.
Al’ upamti šta ti je činiti:
Na najljepšem mjestu u tvom gradu,
gdje ti svaka ulica je čista,
zbog Kočića i njegove brade,
nek’ osvane Davidova bista.
Kad se vel’ke sile strane stanu
okupljati oko tvoje glave,
opsjedat’ te i noću i danju
radi tebe, radi tvoje slave,
ti ćeš biti u zgodnoj prilici,
da umakneš svakoj neprilici,
da drugome ti odsiječeš glavu,
a pri tome ne izgubiš slavu.
Kada predaš glavu od prvoga,
ne plaši se nikoga drugoga,
a svjetini glasno tad poruči,
moralo se ‘vako da izruči.
Pa pokaži na Davida bistu,
osvjetljenu i potpuno čistu.
Nek’ svjetina, da je nalet bilo,
zna da isto već se jednom zbilo.
I David je onomad u čudu
dao jaza prestonome sudu.
Pa mu niko za to ne zamjera,
no se svako toj mudrosti divi.
Najvažnije siromašnom biću,
biće uv’jek samo da preživi.’
Sluša Draško, volio bi sada,
da na prozor izlazio nije.
Svakom rječju sve je više jada,
gorke suze počeće da lije.
‘Pa zar sudba svakoga od Srba
nije bolja od te pogibije,
da drugi nam Srbin bude žrtva,
zar pameti u nas nikad nije?’
Zasmija se prokletinja pred njim,
jer odgovor na pitanje znade.
‘Jadni Srbi i svjetina njina,
kad na slozi budućnost ne grade’.
Iako ga znade ona ćuti.
Povuče se k’o utvara svaka.
Neka svako za sebe nasluti,
da’l će biti, or’o ili svraka?”
Znao sam da mi nećete vjerovati da se ovo desilo, pa sam posegnuo za telefonom, da uslikam starog guslara. Neko me kucnu po ramenu, okrenuh se, pozdravih poznanika, pa se ponovo okrenuh prema starcu da ga uslikam, a njega nigdje.
Nestade kao utvara svaka.
