Mara Kragulj iz Rakelića kod Prijedora, najdugovječnija baka u Potkozarju, preminula je nedavno u svom selu.
Da je poživjela još koji dan, proslavila bi 104. rođendan, ovako, umjesto ređendanske torte, najbliži su je ispratili vijencem sa 104 ruže.
Nedavno su je na vječni počinak ispratili njen nećak Milan Rokvić i njegova supruga Snježana, te brojna rodbina koja baku Maru pamti po dobročinstvima i vedrom duhu.
"Svi smo je voljeli, a kako i ne bismo. Niko se u porodici nije oženio, udao, diplomirao, kupio kola ili napravio kuću, da baka Mara nije priskočila, novčanim prilogom i riječima podrške", kaže nećak Milan u čijoj je kući baka Mara provela posljednje godine života.
Svoje dječice nije imala, kćerka jedinica, Mirjana, umrla je u Drugom svjetskom ratu, kad je imala samo 3 godine.
Ali, Mara je svoje nećake i nećakinje, unuke i praunuke, gledala kao rođenu djecu, pa su joj oni, u znak zahvalnosti, za 100. rođendan poklonili krunu i proglasili je “princezom među bakama”.
Za legendarnu Kozarčanku koja je preživjela 2 rata, nadživjela 2 države, sahranila 2 muža i nakon svega zaradila austrijsku penziju, čuo je i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik.
Kad je baka Mara slavila jubilarni rođendan, Dodik joj je došao “na noge” i to s vrijednim poklonom: zlatnom ogrlicom, koju je ona nosila samo u specijalnim prilikama.
Recimo, kad bi Novak Đoković igrao neki važan meč, a baka Mara ga bodrila “preko televizora” i kozaračkom prepečenicom nazdravljala njegovim pobjedama.
I svoj 101. i 102. rođendan baka Mara je proslavila u velikom stilu. Našminkala se, svečano obukla, nazdravila rakijom, pa otkrila u čemu je tajna dugog i sretnog života.
"Ne treba činiti zlo, niti previše piti i jesti masnu hranu. Treba voljeti svoje bližnje, a snahe i zetove paziti kao rođenu djecu", poručila je baka Mara prije dvije godine za "Srpskainfo".
Njen život nije bio nimalo veseo, ni lak. Za sve što je stekla i što je poslala izborila se teškim radom i upornošću.
Rođena je 1920. kao najstarije od osmoro djece u seoskoj porodici. Bila je bistra curica, ali je otac nije dao u školu: morala je raditi u polju i čuvati mlađu braću i sestre, a u to doba niko nije ni mario da djevojke budu pismene.
Ipak, ona je bila partizanska odbornica, a potom i sobarica u jednom hotelu u Beču, gdje je zaradila penziju.
"Biti odbornica, nije bilo kao ovo sad: našminkaj se, udesi, pa u skupštinu. Ja sam svako jutro zorom ispekla četiri kuruze, pa to na leđa i nosi u šumu partizanima, takav je bio zadatak narodne odbornice", govorila je baka Mara.
Jedino dijete joj je umrlo na rukama, a suprug je poginuo u partizanima.
Ipak, Mara se nakon rata pridigla i ponovo se udala, za Mladena Kragulja, ratnog invalida, kojeg je ona “gledala i pazila” a on je nju, kako je za života pripovijedala baka Mara, varao sa komšinicama.
Nije htjela da to trpi pa je od muževe švaleracije pobjegla u – Beč.
U Beč je pristigla u već zrelim godinama, imala je punih 45. kada je postala gastarbajterka. Bila je nepismena, nije znala jezik.
Prvo je radila u vešeraju, pa u hotelu kao sobarica. U Austriji je zaradila penziju, koju je primala punih 40 godina.
Takoreći do posljednjeg dana bila je zdrava i vitalna, uređivala je svoj vrt i dvorište u zaseoku Kragulji, gde je gajila cvijeće i povrće.
Njen nećak je govorio da bi se mnoge snajke, koje svoje cvjetnjake i bašte reklamiraju po Fejsbuku, mogle postidjeti baka Marinog kućišta, koje je on vrijedno održavala i nakon stotog rođendana.
