Patrijarh Pavle bio je i ostao svjetionik i primjer istinske predanosti vjeri i dobroti. I danas se njegove riječi citiraju kao velika inspiracija. Pamti se kako je govorio povodom najvećeg hrišćanskog praznika Vaskrsa,.
Patrijarh Pavle je Vaskršnjom poslanicom naglasio: "Danas milioni duhovno osiromašenih i moralno opustošenih ljudi, zaneseni sjajem prolaznih stvari, žive u ovom svijetu kao u hladnom grobu. Zar se svijet ne pretvara u fabriku i tržište lažnog sjaja i prolaznih vrijednosti? Zar se danas često ne govori da čovjek i bez neba može mirno da hoda po zemlji?
Molimo vaskrslog Gospoda da i u nama vaskrsne ljudski lik prvobitne čovjekove prirode, koji je danas tako često izvitoperen, maskiran i unakažen brojnim manama i porocima. Da i u nama svako prepozna čovjeka, obasjanog Njegovim vječnim životom, bio imućan ili siromašan, na velikom ili malom položaju i mjestu", govorio je patrijarh Pavle i apelovao na braću i sestre "da sačuvaju dostojanstvo, vjeru u vaskrslog Gospoda, ljubav prema bližnjima, istini i pravdi, kao i prema svemu dobru koje ljudi žele, a bez pomoći vaskrslog Gospoda i Njegovog Jevanđelja ne mogu postići".
"Samo u svjetlosti sveistinitih Hristovih riječi, svijet i sva dobra zemaljska zadobijaju neprolazni besmrtni smisao, a glad za stvarima, za novcem i tjelesnim uživanjima, svođenje smisla života samo na zasićenje takve gladi, predstavlja samo naličje dublje gladi i žeđi čovjeka.
Ukoliko je zaborav hljeba koji silazi s neba dublji, utoliko je pohlepa čovjekova za bogaćenjem, novcem i uživanjem veća i nezajažljivija, utoliko je otimanje tvorevine i njenih dobara od Boga i od bližnjih – bezočnije i samoživije.
U njoj se upozorava i da priroda neminovno uzvraća na to nasilje nad sobom – buntom i zatrovanošću.
Ljudsko društvo postaje sve neuravnoteženije sebičnim bogaćenjem manjine na račun miliona sve bijednijih i siromašnijih. To znači i da savremena globalna i globalistička materijalna kriza, kao i uvijek, ima svoj dublji korijen u duhovnoj i moralnoj krizi čovjeka i ljudskog društva.
Ištite najprije carstvo Božje i pravdu njegovu i sve će vam se dati.
Smisao svega postojećeg, sveukupnog ljudskog roda i čovjekovog djelovanja i življenja na zemlji, otkriva i daruje u tajni Hristovog raspeća za život svijeta i njegovog vaskrsenja iz mrtvih.
Zato obasjani vječnom svjetlošću Hrista Boga, proslavljamo njegovo Vasrksenje i u njemu nadu na vaskrsenje mrtvih i život vječni, pozdravljajući se sveradosnim pozdravom", govorio je patrijarh Pavle.
Njegova svetost patrijarh Pavle rođen je 11. septembra 1914. godine u Kućancima kao Gojko Stojčević. Bio je primjer istinske vjere, dobrote, mudrosti, skromnosti, duhovnosti. Za njega se sa punim pravom može reći da je bio moralni i duhovni autoritet mnogih u Srbiji, autoritet je stekao poštovanjem i ljubavlju.
Osnovnu školu je završio u Kućancima, gimnaziju u Tuzli i Sarajevu, u Beogradu više razrede Šeste beogradske gimnazije, Bogoslovski fakultet i dvije godine na Medicinskom fakultetu. Na čelu SPC bio je do svoje smrti.
Za patrijarha Pavla vezuju se brojne priče, koje mnogo govore o njegovoj skromnosti, snazi, dobroti, duhovnosti, mudrosti...
Priča se tako da ga je jednom, dok je sam išao uzbrdo trotoarom Ulice Kralja Petra, gdje se nalazi sjedište Patrijaršije, sustigao, u skupocjenom automobilu, sveštenik jedne od najpoznatijih beogradskih crkava. Zaustavio je kola, izašao iz auta i rekao patrijarhu:
"Vaša Svetosti, dozvolite da vas povezem! Samo recite gdje treba..."
Patrijarh nije želio da ga odbije. A ubrzo ga je pitao: "A, jelte, oče, čiji je ovo auto?"
"Moj, Vaša Svetosti!", odgovorio je protojerej.
"Stanite!", rekao je patrijarh Pavle. Izašao je, prekrstio se i poručio svešteniku: "Neka vam je Bog na pomoći!"
Govori se i da je, dok je kao vaspitač radio u Banji Koviljači, iz ledene vode spasao dječaka koji se davio. Dobio je u to vrijeme smrtonosnu tuberkulozu. Ljekari su mu davali najviše tri mjeseca života, on se oporavio i dočekao duboku starost.
Kada je riječ o njegovom obrazovanju, kao zanimljiv detalj izdvaja se to što je đačku klupu dijelio sa čuvenim književnikom Mešom Selimovićem.
Pročitajte još mudrih riječi patrijarha Pavla.
"Ja sam sjedio u prvoj klupi. Sa desne mi je strane bio musliman Meša, a sa lijeve jedan Hrvat. Ja sam bio u sredini. Tako da smo živjeli, što se kaže, kao braća, kao svoji... Tada se to nije tako osjećalo jer se vidjelo da su vremena teška i da idu još gora. Tako su te razlike i nacionalne i ove druge bile neprimjećujuće. Sad se suviše ističe ponekada nacionalnost i vjera... A onda je bili smo drugovi školski, u istoj klupi smo sjedili Srbin, Hrvat i Musliman", rekao je patrijarh Pavle.
