Godinama, pa čak i vjekovima unazad svako selo imalo je svoju vodenicu, a porodice su znale svoj red kada mogu da melju brašno.
Žubor vode i okretanje vodeničkog točka danas se na žalost sve manje čuje, a brašnjavih pragova vodenice, odnosno seoskog mlina skoro pa i nema.
Od zaborava otrgla se Blagojevića vodenica na Krupi na Vrbasu nadomak Banjaluke, čiji točak ne prestaje sa radom posljednjih 200 godina. U njihovom mlinu za svoju porodicu, ali i za prodaju melje brašno mještanin Mladen Rađević. Posljednjih nekoliko godina njegovo radno mjesto je krupski slap i vodenica.
Ispostavilo se da je Mladenova odluka pun pogodak. Kaže posla ima, svi žele provjereno dobro brašno, bez ikakvih dodataka. Svi koji dođu do Krupskih slapova, obavezno kupe i kilogram brašna. Zatekli smo ga u brašnjavom radnom odjelu, nasmijanog i raspoloženog lica kako melje novu turu od 50 kilograma. Pojasnio je princip rada vodenice.
Riječnih bisera naše prošlosti je sve manje, a vodenica Blagojevića dan danas čuva dašak tradicije.
Kukuruzno, pšenično ili heljdino - na kupcima je samo da izaberu, kaže Mladen. Od krupskog brašna prave se, dodaje, najukusnije pogače, pite i uštipci. Ko jednom kupi brašno na Krupi na Vrbasu, dolazi, tvrdi naš sagovornik, po još.
Blagojevića vodenica u kojoj za hljeb i život zarađuje junak naše priče Mladen priča posebnu priču. Jedna stara vodenica kao nijemi svjedok nekih prošlih vremena o kojima danas možemo čuti samo iz priča starijih.
