Vučji dani traju od Đurđica, pa do Svetog Mrate, tj. od 16. do 24. novembra. U narodu ovi dani su poznati i kao Mratinci, jer je Sveti Mrata bio zaštitnik vukova.
Kada je ova krsna slava u pitanju narodno vjerovanje seže u daleku proslost i mitologiju starih Slovena pa ovaj praznik vezuje za vuka kao opasnog ali i moćnog protivnika, a nekad i zaštitnika.
Predanja o Svetom Mrati i Vučjim danima
Prema predanju, Sveti Mrata u ove dane gleda kako ko radi, zatim drži vjećanje sa vukovima i određuje im na koga da “navale”. Domaćinu koji u ove dane najviše griješi, ne ide u crkvu i ne poštuje Svetog Mratu, veli narod, u kuću i torove će na zimu ući hromi vuk, zvani kriveljan, koji je najopasniji i koga niko ne može da spriječi u njegovoj namjeri.
Postoji i narodna priča o čovjeku koji je sjekao drva u šumi, kada su ga presreli vukovi, predvođeni najvećim, hromim vukom, koji ga je upitao da li slavi Svetog Mratu. Uplašen seljak ga je slagao da slavi poslije čega su se vukovi pokupili i otišli. Čovjek otrča pravo kod popa i javi mu da uzima Mratu za preslavu, a od te godine vukovi nisu više zalazili u njegov tor.
Narodna vjerovanja šta treba raditi, a šta ne u vrijeme Vučjih dana
U vrijeme mratinaca ništa se ne daje iz kuće, ne prede se vuna i ništa se ne pere. Krojači i obućari odmaraju, a žene ne rade ručne radove.
U selima zapadne Srbije u ove dane se klalo, ćuteći, u ranu zoru na kućnom pragu, crno pile ili mlad crni pijetao. Prethodno se piletu ili pjevcu zaveže crnim koncem kljun da ne bi pustio nikakvog glasa. Odsječena pileća glava vezivala se crvenim koncem o verige, pa se sa njom bajalo u vrijeme dolaska vukova.
Hercegovci su u ove dane klali crno jare. Odranu kožu su zakopavali u zemlju, a glavu pobijali na vrh tora. Vukove tih dana niko nije lovio, jer bi im to donijelo veliku nesreću.
Kod starijih ljudi postoji vjerovanje da, ukoliko Mratinci padnu u maglovite dane, zima će biti maglovita i promijenljiva. U slučaju vedrih dana, zima će biti mrazovita i ljuta.