Srbi oplakuju žrtve Oluje. Svaki dan, već skoro tri decenije. Ovih dana posebno. Početak avgusta pred oči vraća strašna sjećanja, na kolone protjerivanih i ubijanih Srba. A ubijani su na sve strane. Među prvima devetorica Krajišnika koje su na Dinari tog 26. jula 1995. godine, zarobili pa ubili pripadnici Hrvatske vojske i HVO-a. Njihovi posmrtni ostaci ekshumirani su nekoliko godina kasnije iz dvije zasebne masovne grobnice, od kojih je jedna bila u okolini Glamoča. Vječna kuća im je od 1998. na Perduovom groblju u Banjaluci.
"Еto stigli su u Banjaluku. Pokušali smo da razdvojimo kosti, nismo uspjeli i uz saglasnost porodica su na ovom groblju svi sahranjeni. Kosti nisu razdvojene, ali razdvojene su im ploče, tako da ima svaki svoju ploču. Sve ove godine za ovu godišnjicu, tragedije iz avgusta, sjetimo se i njih, jer ovo je bio svojevrsni i baš onako tužan uvod u još jednu tužniju operaciju, tužniji događaj", priča Savo Štrbac, direktor Veritas.
Smetali su onima koji su isplanirali etnički čistu Hrvatsku. Baš kao i stotine hiljada drugih, koji su u nekoliko dana zauvijek napustili svoja ognjišta, ostavljajući sa sobom kuće, dvorišta, fotografije, uspomene. Mnogi od njih nisu dobili priliku da stvore nove, jer su bježeći, ubijeni. Oni koji su preživjeli, dali su sve od sebe da život počnu ispočetka. I u svemu tome ih je uvijek pratila bol.
"Ja imam svoj život, nastaviću dalje, generalno generacije poslije mene, je sam ponosna na djecu svojih prijatelja. Mi se njima trudimo da usadimo nešto to Krajiško, ali oni nikad neće znati za jedan svemir koji smo mi bili. Ja imam grobove u Lici iz 1650. godine, ne može to čovjek da izbriše tek tako, dok sad mi ne pričamo, ti koji još nešto pamtimo, zapamtili smo, poslije naša djeca neće znati za to ako se sad ćuti", kaže Nataša Drakulić.
A brojevi ne ćute. 220 hiljada žena, djece, staraca, Srba, Hrvatskoj je bilo višak. Od toga, skoro dvije hiljade je Oluja, sa ovog svijeta, odnijela zauvijek.
