Izreka koja kaže da pola Srba slavi Đorđevdan i Nikoljdan, a da druga polovina ide na slavu nije daleko od istine. Ove dvije slave najčešće su kod našeg naroda.
Zašto je to tako, objašava za ATV etnolog Irena Medar Tanjga.
"Najveći broj pravoslavaca slavi Nikoljdan i Đurđevdan. Ni to nije tako čudno, jer su ti predhrišćanski zaštitnici bili vezani za poslove kojima se oni bave. Sveti Nikola je zaštitnik putnika. Nisu to putnici koji danas idu preko okeana, nego stočari. Sveti Đorđe je zaštitnik stočara i onda su ta dva sveca, božanstva koja su bili zaštitnici prije hrišćanstva, štitili stanovnike koji su bili stočari i koji su se mnogo kretali".
Ona kaže da je slava slavljena i kod drugih starih naroda.
"Slava potiče iz prehrišćanskog perioda i odnosila se na sveca zaštitnika porodice. Ovi prostori su bili mnogobožački i pored vrhunskog boga Peruna, svako domaćinstvo je imalo svog sveca zaštitnika. Dolaskom hrišćanstva, Sveti Sava je ta prehrišćanska vjerovanja u SPC uklopio tako što je božanstva iz prehrišćanstva uklopio kroz likove svetaca i porodice su nastavile da slave svog porodičnog zaštitnika ali sada pod okriljem hrišćanstva", kaže Medar Tanjga i ističe da su dva načina funkcionisanja.
"želimo da umilostivimo naše zaštitnike i dobre sile da nam naredni period bude bolji, ili da se zaštitimo od uticaja zlih sila. Svetac koji označava krsnu slavu je molba našem zaštitniku da nam naredna godina bude plodna i puna zdravlja".
