Biti mašinovođa nikada nije bilo lako, ali mnogima je to porodična tradicija. 

"Otac moj je bio mašinovođa, tako da sam i ja izrazio želju da idem u Željezničku školu u Sarajevu tri godine, pa sam poslije vojske išao godinu dana na kurs za mašinovođu i onda sam se zaposlio", istakao je Sretko Muzgonja, Prijedor. 

Udesi su najveća trauma za mašinovođe. Nije mnogo lakše ni kondukterima. I oni su u radnom vijeku upamtili mnogo. Od pocijepane uniforme, do besplatne vožnje. 

"Napadnu te ljudi, imao sam problema, čak sam jednom došao i poderane košulje koji su me napadali ljudi koji neće da plate kartu, ali eto. Bilo ide čovjek iz zatvora šta ću, kud ide sa robije, nema ništa treba da se doveze do Banjaluke šta da mu radim. Bilo je nekim i ja napišem kartu i platim o svom trošku", rekao je Nenad Radulović, kondukter u penziji. 

U radni staž uračunat im je i ratni. Tako su neki penzioneri, na zaslužen odmor stigli prije 65. godine. Onima koje to plaši, poručuju da nije strašno. 

"Odradio sam svoj vijek koretkno, svima koji trebaju jendog dana u penziju poručujem da se ne plaše, da je fino, jeste neki novi način života, ali čovjek sebe nađe u drugim aktivnostima, nema razloga za bojazan, a trebamo radna mjesta ostaviti drugima, da oni rade, uplaćuju u penzionu fond, kako bismo mi dobijali pemnzije", naglasio je Milijan Marković, bivši sindikalac.

Svako vrijeme ima svoje breme. Raditi na Željeznicama nekada i sada, nema mnogo razlike. 

"Razlika postoji samo u uslovima rada, uslovi su nekada bili bolji i radnici su bili zadovoljniji, pored sve te teške situacije koja je sama na ŽRS i sam neki odnos poslodavca prema radnicima, jednostavno osjećaju se manje vrijedni", istakao je Jelenko Dobraš, predsjednik Sindikata željezničara. 

U penziji će sve to da zaborave, posvete se pričaju, porodici, unucima, šetnjama. Do kraja ove godine, u penziju će još 100 do 120 radnika Željeznica.