Bol majke sa bijelom maramom očigledno nije jednaka bolu majke sa crnom maramom. O crnim maramama srpskih majki ne govori niko. Za bijele marame zna cijeli svijet. I to ne jer su stradali više nego zbog toga što sa srpske žrtve niko nije htio da čuje.
Od marta 1992. do maja 1993. u Podrinju pobijeno je sve što je srpsko. Oni koji su pukom srećom preživjeli i danas tih pričaj o zločinu koji su gledali svojim očima.
Pamte brutalnosti koje su počinjene njima i njihovim najmilijim. A pravde za njih nema. Nego im se na teret stavlja da su genocidni iako za kosti svojih očeva ne znaju, iako njihove rane nisu zacijelile, iako pamte strah u očima svojih majki kada su ostavili sve iza sebe i krenuli u nepoznato.
Bez oca, rođaka, rodbine pod najezdom tzv Armije BiH ostala je i Jovana Zekić. Te slike pamtiće zauvijek.
"Nije mi samo otac ostao ovdje, moja rođena tetka je zaklana, sa dva sina i mužem, koji je nedavno nađen, zatim stric još jedan rođak poginuo je u zasjedi,njemu je mozak curio u sanduku to sam gledala i to su neke slike koje pamtim i ne bi željela da me neko vraća u taj neki period", rekla je Jovana Zekić.
A iz tog perioda reklo bi se nikad nisu ni izašli. Svake godine posipa se so na ranu. Dok se cijelom svijetu nameće žal za muslimanskim žrtvama, srpske ne zanimaju nikoga. Nametanje rezolucije u Srebrenici samo je još jedan prst u oko.
"Negdje se najgore osjećam sad trenutno pošto se vraćamo unazad umjesto unaprijed, iz Srebrenice kada sam pošla moj otac je ostao, nemamo informacije ni gdje se nalazi, ni da li je zakopan ili nije, gdje se tijelo nalazi mi i ne znamo jer ovdje čim se uradi ekshumacija kažu da je žrtva Srebrenice a niko ne pominje srpske žrtve, niko ne pominje nestale, ni poginule", rekla je Jovana.
Maj 1992. pamti i Jela Vasić. 9. maja posljednji put vidjela je supruga. Osim njega izgubila je još 15 članova porodice. Narod koji je izgubi sve kaže, genocidan ne može biti. Šta se desilo njoj, ali brojnim Srbima u Srebrenici ne može zaboraviti ali ni oprostiti.
"Ja se najviše sjećam 9.maja 92. tad mi je muž uhvaćen živ i otjeran i nikad više ne znam za njega, ni za kosti, danas likuju svi niko neće da kaže istinu a žele sa nama da kontaktiraju ne želim sa njima kontaktira imati jer znam ko su i šta su i šta su mi napravili. U Podravlju selu Marinovići zaklali su mi sestru,njenog sina i muža, četvoro u jednoj kući i onda ovamo najmanje 15.brata, djevera tri sestrića, i danas slabo to iko vidi,ostala sam sa dvoje djece, 4 i 5 godina i do danas se borim a mi znamo kako nam je hvala Bogu imam potomstvo i to me nosi, drugo ništa", rekla je Jela Vasić.
I za priču Brane Vučetića, konačno se čulo. Ali i dalje se prave gluvi oni koji trebaju da kazne odgovore, Brano je izgubio oca, majku, brata i sam je stradao. Sa samo devet godina bio je u logoru. Trpio batine, mučenje, ali i psihičko zlostavljanje. Za to što se desilo njemu kao nedužnom djetetu i njegovom porodici nikad niko nije odgovarao.
"Tog 14. decembra sam ranjen, odveden u logor i 56 dana bio bez pomoći, bio zlostavljan na razne načine psihički i fizički ,tako da sam dobijao batine iako sam imao 9 godina da je teško bilo opstati i biti psihički stabilan, naravno da nije to je jedan veliki put koji još nosim na leđima", rekao je Brane Vučetić.
Na leđa se Srbima želi staviti i genocid, koji nisu počinili. Neki svoje krvave ruke žele da operu preko srpskog naroda. Dodatno to boli Srbe koji su izgubili sve a zauzvrat samo dobili nametanje krivice. Gube nadu u pravdu bar ovozemaljsku ali za ono što ne žele da čuju jeste rezolucija o genocidu u Srebrenici koja je samo još jedno ruganje žrtvama.
Nepravda na svakom koraku gdje su Srbi stradali. Ipak Srbi koji su u Srebrenci kažu otići nikada neće i neće zaboraviti svoje najmilije kada ih već niko drugi ne pamti.
