Sve ljepote života su već viđene, sve žrtve za tu istu ljepotu su već date. Sa svih mitova su već popadale maske. Sa viječne pozornice, što je životom zovemo, svi glumci su se povukli i svi reflektori su ugašeni. Tako je stao i čuveni voz u priči Aleksandra Tišme, a njegovi putnici napravili (ne)očekivani dar-mar.
'Život je lep' je jugoslovenski film snimljen '85. godine u režiji Bore Draškovića, koji je sa Majom Drašković adaptirao scenario prema noveli Aleksandra Tišme. Priča čudesno zanimljiva, simbolikom poentira ono najneotkrivenije, a sasvim sigurno i najjasnije, čovjekovu prirodu i u njemu urođeno nasilje i istinsku želju za sukobom sa sebi najsličnijim, drugim čovjekom.
Mašinovođa, sit učmalosti sopstvenog života i ukalupljen u 'prepetuum mobile' sistema, zaustavlja voz, van svih stanica i bez ikakvog voznog reda. Putnici su primorani da iz njega izađu i ostatak svog dana provedu u lokalnoj kafani uz prugu. To je prilika da se predstave različite ličnosti - svirači, salašari, namernici iz grada, intelektualci, hmeljari, slučajni ili namjerni prolaznici. U kafani prepunoj muzike, oni ispoljavaju svoju pravu prirodu. Kafana postaje svijet prepun pjesme, psovki, sukoba i mržnje. Čak se u njoj dešava i jedna ljubavna priča. Zanimljivo je da se scenaristički par Draškovića dvoumio oko naziva filma – dati mu logično ime 'Nasilje' ili ga obojiti velikom simbolikom i nazovom 'Život je lep'.
Film je prije nekoliko godina uvršten u 100 velikih naslova domaće kinematografije i proglašen nacionalnim dobrom. O njegovoj veličanstvenosti, osim odlično 'upakovane' Tišmine riječi, govori i sam glumački vrh podjele – Rade Šerbedžija, Sonja Savić, Dragan Nikolić, Pavle Vujisić, Snežana Savić, Ljubiša Samardžić, Ivan Bekjarev, Bata Živojinović i mnogi drugi.
Prepun muzike i pjesama, koje je otpjevala poznata jugoslovenska i srpska pjevačica Bebi Dol, alegorična priča o čovjeku i njegovoj mračnoj strani, ruši sve mitove o čovjeku, nasilju i ljubavi.
Film 'Život je lep' nedjelja u ponoć.
