Brano Vučetić imao je samo devet godina kada su porodičnu kuću u kojoj je živio, napali srebrenički muslimani. U brutalnom masakru i izgubio je majku, maloljetnog brata i oca. Preživio je sve strahote rata. Krici iz logora i danas odjekuju u njegovoj glavi.
- Bukvalno su poginuli na pragu, braneći ognjište, mene. Ranjen sam 14. decembra, sa jednom bebom i djevojčicom od tri godine i njihovom majkom i bakom sam odveden u logor. Tako ranjen proveo 56 dana proveo bez medicinske pomoći, gdje sam bio zlostavljan - kaže Branko Vučetić.
Na zgarištima domova, rijetki koji su imali sreće, uspijevali su da razaznaju odjeću i dijelove tijela zapaljenih srodnika, kako bi ih dostojno pokopali.
Pred očima članova porodice ubijenih Srba u Srebrenici i dalje su jasne slike pobijenih najbližih srodnika. Neki nikada nisu ni pronašli kosti svojih srodnika.
Jela Vasić i Jovana Zekić dobro pamte 9. maj 1992. godine. Posljednji put su vidjele muža i oca. Do danas nikada nisu čuli ništa o njemu. Za nekoliko dana na zvjerski način ubijeno je 15 članova njihove porodice.
- U Podravanju, selo Marinkovići, zaklali su mi sestru, njenog mlađeg sina i starijeg ubili i muža joj ubili, znači četvoro u jednoj kući. Ovamo koliko sam ih izgubila, najmanje 15. Brata od strica, djevera, tri sestrića - priča Jela Vasić.
- Moj stric je tako poginuo, moj rođak od majčine sestre je poginuo u zasjedi. Do te mjere su bili agresivni da mu je mozak curio u sanduku i to sam kao dijete gledala i to nikada ne mogu da zaboravim - dodaje Jovana Zekić.
Srpske žrtve se ne pominju. Za njih niko ne odgovara, to je ono što najviše boli Srbe koji su preživjeli golgotu u Podrinju.
Na tom području život je izgubilo 3.267 Srba, a više od 80 sela i 300 zaseoka je zapaljeno. Osamdeset odsto tih žrtava ubijeno je od maja 1992. do marta 1993. godine.
