Ovaj crveni je Markov medo. Držimo ga u spavaćoj sobi, grlimo ga i ljubimo, umjesto da grlimo i ljubimo njega i brata mu Mašana, kaže Vesna Pejović i zatvara oči, ali suze i jecaji ne staju. Dvije godine poslije, to nisu ni suze čemera, ni tuge, ni patnje, ni muke, ni uzdasi čežnje, ni prekinute nafake sa Natašine strane – to je jezivo više od svega toga. I rana zadovijek bez prebola.
“Marka i Mašana im nikada neću oprostiti. Nataša je i nešto vidjela od života, a njih dvojica su tek bili oči otvorili. Sad će dvije godine našeg neživljenja”, rekla je Vesna Pejović ekipi Pobjede koja je posjetila nju i supruga Bata pred drugu godišnjicu stradanja njihovih najmilijih na Cetinju - kćerke i unuka.
Osmogodišnji Marko Martinović, koji je bio tek proslavio rođendan, njegov tri godine stariji brat Mašan i majka im Nataša (35) su prve žrtve Cetinjanina Vuka Borilovića, koji je 12. avgusta 2022. godine hladnokrvno ubio ukupno deset i ranio šest ljudi.
U bezumnom pohodu u cetinjskom naselju Medovina ubio je i Milana Mitrovića (37), kojeg je kum Miloš Martinović pozvao telefonom i očajnički zamolio da pođe u Medovinu, jer je on bio van Cetinja, i pomogne supruzi Nataši i djeci.
Borilovićev krvavi pir nije uspio da zaustavi ni njegov rođeni ujak Goran Đurišić, (54), koji je dojurio u Medovinu čim je čuo što se događa. Sestrić ga je ubio čim se pojavio.
Borilović je upao i u kuću prvih komšija Drecuna i ubio Dimitrija (78), Danicu (74) i Rajka (56), a u drugoj komšijskoj kući usmrtio je sestre Aleksandru (52) i Milu (51) Radunović.
Iako teško ranjeni, njegov krvavi pir preživjeli su Slavica Zvicer, Filip Đurković, Mileva Ramadanović, Darinka Čelebić i Aleksandar Drecun, kao i policajac Ljubiša Maksimović.
Dvije godine poslije masakra, država i dalje ćuti, ne čini ništa da olakša patnju porodica ubijenih i prizna istinu da do tragedije možda ne bi došlo da su institucije radile svoj posao.
Iako je za 45 minuta ubijeno devet ljudi, Osnovno državno tužilaštvo u Nikšiću, kojem su predmet delegirale kolege sa Cetinja, utvrdilo je da tog kobnog 12. avgusta 2022. godine nije bilo propusta u postupanju policije.
Nemoć države da utvrdi greške i ispravi ih nije, međutim, zaustavilo porodice ubijenih, prijatelje, kumove, komšije u potrazi za istinom.
Vrlo brzo nakon tragedije saznalo se da pet pripadnika Posebne jedinice koji su čuvali Cetinjski manastir nisu opalili ni jedan metak iako se na nekoliko desetina metara od njih događao masakr. Saznalo se i da Boriloviću nikada nije oduzeto oružje uprkos upozorenjima poslatim šefu cetinjske policije iz Psihijatrijske bolnice u Kotoru da se radi o osobi koja ne smije biti u posjedu oružja. Saznalo se i da porodica Borilovića nije prijavila njegove prijetnje da ,,ide da pobije Martinoviće“.
Sve se saznalo, ali se ništa ne čini. Zato su porodice ubijenih podnijele krivičnu prijavu koju je cetinjsko tužilaštvo u prvom navratu odbacilo. Ipak, po nalogu Višeg tužilaštva, postupak je ponovo otvoren, ali iz Osnovnog tužilaštva na Cetinju nisu željeli da govore o detaljima ,,radi zaštite interesa postupka“.
TRAŽЕ ISTINU
U potrazi za istinom Vesna i Bato su se prije desetak dana sastali sa čelnicima Uprave policije.
“Pošla sam da se pogledamo u oči i postavim im neka pitanja. Treba mi samo istina, laž mi ne može ublažiti bol. Zaklela sam se na grobu moje djece da ću istjerati pravdu, dok ne umrem ispred neke institucije.
Samo da su bili ljudi i da su rekli istinu. Osim tužiteljke Andrijane Nastić, koja je bila junak tog dana, niko se od nadležnih nije udostojio da izađe i obrati se porodicama stradalih”, kaže Vesna.
U pokušaju da pojasni samoj sebi neprimjeren odgovor države na masakr, ona konstatuje da, između ostalog, ,,korijen problema leži u činjenici da su politika i korupcija pod ruku ušle u sve institucije od kojih građani očekuju da budu zaštićeni“.
Ostavljena na cjedilu od institucija, Vesna je bila prinuđena da sprovodi svoju istragu.
“Svaku njihovu kap krvi sam prebrojala! Samo kad se sjetim da smo Marka i Mašana učili da ukoliko imaju neki problem zaustave čika policajca, a onda neke kukavice iz Nikšića toga dana nisu mrdnule prstom. Nismo očekivali da na Cetinje stigne specijalna jedinica, ali svi koji su bili na Cetinju u tom trenutku i nosili uniforme morali su da reaguju. Pet policajaca iz Nikšića, pet kukavica, stojali su ispred Manastira i nisu tog dana opalili nijedan metak.
Reagovali su saobraćajni policajci suočavajući se sa ubicom sa polupraznim pištoljima koji su zbog toga što nisu upotrebljavani možda i zarđali. Za ovo postoje živi svjedoci, a cetinjsko tužilaštvo je bez utvrđivanja ijedne od ovih činjenica odbacilo krivičnu prijavu i utvrdilo da u postupanju policije nije bilo propusta”, priča Vesna.
Kaže da je ,,njena nesrećna kćerka, koja je bila među prvim žrtvama, zvala policiju poslije prvog ispaljenog metka, ali da je uprkos tome cetinjsko tužilaštvo zaključilo da je policija efikasno djelovala iako je Borilović u narednih 45 minuta nastavio da sije smrt“.
Pojedinci su u početku manipulisali porodicama ubijenih, a to je, kako kaže Vesna, lako činiti sa ranjenim ljudima. Ipak, istina polako izlazi na vidjelo. Ljudi kojima su ona i suprug u početku pripisivali najveći dio krivice za pogibiju najmilijih ispostavilo se i da nisu baš toliko krivi kako im je predstavljano.
“Nekadašnji šef cetinjske policije Dalibor Šaban pokazao je dokument kojim se nalaže da se od Borilovića oduzme oružje, a odmah nakon tragedije te iste njegove kolege su ga targetirale kao nekoga ko nije preduzeo radnje iz svoje nadležnosti”, priča Vesna.
KO SU SAUČЕSNICI?
Saznalo se i da načelnica, koja je, kako se sumnja, zakočila procedure oduzimanja oružja od Borilovića nije ni disciplinski odgovarala.
To što nije oduzeto oružje Boriloviću, kako kažu Pejovići, šefica cetinjskog tužilaštva pravdala je riječima da je ubica uvijek mogao uzeti drugu pušku i ubiti.
“Nakon ove rečenice ona je za mene postala saučesnica u ovom zločinu. Ovakvo ophođenje podstaklo nas je da pored sve muke idemo ovim težim putem. Neću dozvoliti da oni moju djecu dodatno masakriraju svojim lažima. Borilović nije ubio samo njih, već sve nas. Mi smo živi mučenici na ovoj zemlji. Živimo život bez života”, kazala je Vesna.
Pejoviće boli i što policija nije brinula o bezbjednosti njene djece kao što je to učinila za porodicu Vuka Borilovića, smještajući ih na sigurno.
“Majka i supruga Vuka Borilovića su saučesnici u ovom zločinu. Dva dana prije masakra supruga Borilovića je pobjegla kod oca u Radanoviće. Nekoliko sati prije tragedije, Borilović je pokušao da uđe u kuću tasta koji mu to nije dozvolio. On je supruzi i tastu tada rekao da će da pobije porodicu Martinovića, a oni na to nisu nikoga upozorili. Za to treba da se odgovara”, saglasni su Vesna i Bato.
Vesni, kao majci, nije jasno kako porodica Vuka Borilovića nije reagovala i sklonila oružje ako je već pokazivao neuobičajno ponašanje.
“Ja sa vrata znam u kakvu mi je volju sin. Da niko ne zna ja bih mu kao majka skrila oružje, prvo zbog njega da sebi nešto ne učini, a onda i zbog drugih ljudi”, kaže Vesna.
PRЕKINUTI SNOVI
Dnevna soba Bata i Vesne Pejović puna je uspomena na Marka i Mašana. Njihove igračke i stvari koje su tog kobnog dana ostavili u babinoj i djedovoj kući i dalje stoje na istom mjestu.
Mala žuta lopta sa nacrtanim osmijehom, sa kojom se Marko tog kobnog jutra igrao već dvije godine stoji kod nogara komode u dnevnoj sobi, a Mašanov kačket sa regala niko nije pomjerio.
“Živim od uspomena. Niko ih nije bolje poznavao od babe. Bili su predobra djeca i predobri đaci”, kaže Vesna pojašnjavajući da je njena veza sa unučadima bila toliko jaka, kao da ih je rodila.
Mašan i Marko su počeli da se bave fudbalom a baba Vesna, iako dolazi iz sportske kuće, ipak ih je savjetovala da im obrazovanje bude na prvom mjestu, a da sport doživljavaju kao hobi. Sve je baba radila za njih, nije joj bilo teško da igra fudbala sa njima usred dnevne sobe. Bili su iznenađeni njenim fintama koje je naučila još kao dijete igrajući fudbala sa braćom.
“Bili su uspješni na svim poljima. U tim malim srcima je bila jedna ogromna ljubav. Mnogo su mi obećali, mnogo smo pričali. A onda se našla jedna zvijer da ih ubije. Uz pomoć države, bez ikakvog razloga”, govori Vesna kroz jecaje.
Svijetla tačka u svemu što je zadesilo su, kaže, djeca Cetinja, drugovi Markovi i Mašanovi koji nikada ne prođu pored nje na ulici što je neće jako zagrliti.
“Sve je bilo previše lijepo... Mislila sam da ću doživjeti ispunjenje njihovog obećanja da će biti poznati. ,,Babice, znaš da ćemo ti mi biti poznati – govorio mi je Marko. Pitala sam ga ,,Pa kako to, moj Maki?“ a on mi pojašnjava: ,,Čitao sam biografiju Mesija i baba mu je bila najveća podrška. Kad ja budem pisao moju biografiju ja ću staviti da si ti bila naša najveća podrška“, prisjeća se Vesna lijepih razgovora sa svojim mezimcima.
,,VЕKЕ, NЕMAMO IH VIŠЕ“
I tog kobnog dana, Vesna i Bato su se lijepo družili sa unucima i ručali zajedno. Sat i po kasnije desila se pogibija, ali su baba i djed za tragediju saznali tek oko 18 sati. Niko od komšija, prijatelja, sugrađana nije imao srca da im javi najtužniju vijest.
Nakon zajedničkog ručka, kada su unuci otišli kući, Vesna je radila uobičajene kućne poslove i, u jednom predahu, na telefonu pročitala vijest da je došlo do pucnjave kod Vladinog doma. Nije se uzrujala.
“Vjerovatno opet neko šenluči”, pomislila je Vesna.
Jaki instinkt je ipak učinio da pozove redom Marka, Mašana, Natašu, ali joj se niko nije javio.
“Sigurno je svako u svom poslu, ne čuju telefon”, mislila je i nastavila da obavlja kućne poslove. Krenula je da uključi usisivač, ali se desilo ono što nije nikad prije – on je eksplodirao! Kad sad priča o tom danu, shvata da se ta eksplozija desila tačno u vrijeme pogibije djece...
Kada je muž krenuo da se sprema za posao, ona mu se požalila da joj se ne javljaju. Ne sluteći istinu, djed je rekao: ,,Pusti, boga ti, doći će ti njih dvojica poslije treninga da ih kupaš“.
Bato Pejović krenuo je u Hitnu pomoć, gdje je radio. Trebalo je da bude dežurni te noći.
Primijetio je da su ga na ulici prolaznici čudno gledali, jedan mu je čak rekao da je ,,onaj Borilović pucao“, ali ne i da je napravio pokolj.
Javio je Vesni da je pucao Borilović kod kojeg su podstanari Miloš i Nataša sa djecom, ali tada nije znao zašto jer mu niko na ulici nije objasnio. I on je mislio da je u pitanju šenlučenje.
“Ponovo zovem Natašu, Marka, Mašana. Onda kažem sebi: ,,Bože, luda li sam, sve zovem samo ne Miloša“. Pozovem njega i čujem neartikulisane glasove. Pomislih da je u gužvi. Potom čujem njegov glas koji je neprirodan: ,,Vekeee, nemamo ih više! Ubijeni su svo troje“. Razum ne prihvata ove riječi, pa kažem naglas ,,Ovaj Miloš je lud“ i prekidam vezu.
Razum ne prihvata, ali podsvijest počinje da ,,burgija“ iz pozadine. Vesna opet zove zeta Miloša, ali ovog puta iz pozadine čuje lelek i kuknjavu.
“Tražim da mi ponovi što je rekao, a on izgovara riječi: ,,Nemamo ih više, Veke, nemamo ih“. Vrisnula sam. Komšije su već znale, ali niko nije imao srca da mi kaže. Čuvši vrisak ulećeli su u stan. Ne znam kako sam preživjela taj momenat. Možda zahvaljujući sinu komšija koji je rekao da ima ranjenih, pa pomislih da je možda Miloš to baš tako rekao. Možda su moji samo ranjeni”, priča Vesna.
Slijede minuti i sati kad se život razbija u paramparčad. Bez nade da se ikada sastavi… Vesna je otišla ispred bolnice i svi su okretali glavu od nje. Pitala je gdje su joj djeca, ali niko nije imao snage da joj kaže. Grlile su je Natašine koleginice, kume, drugarice, direktor bolnice, samo niko da izgovori strahotu.
Te večeri, život je za njih stao. Od tada je prošao 731 dan, a za preživljavanje svakog trebalo je mnogo snage. Nema dana da Vesna mislima ne uđe u krvnikovu kuću i pokuša da rekonstruiše kako se sve desilo, da osjeti Markovu dječiju neustrašivost, Mašanovu nemoć i strah kada je shvatio da je pred njim beskrupulozni ubica. Natašin očaj i majčinsko prepuklo srce.
“On je podlo i podmuklo krenuo na moju djecu. Da je prvo ubio nju, lakše bi mi bilo. Teže su mi njene muke jer ih je viđela obojicu mrtve. Njoj je prvo srce puklo”, kaže Vesna i dodaje da je Nataša sat i po nakon primljenog metka bila živa, borila se.
Borilović je, kaže Vesna, tog dana iz stana na drugom spratu kuće čekao njenu Natašu i djecu da dođu u stan koji su iznajmili dva mjeseca ranije radi renoviranja svog doma.
Pošto je Borilović slomio staklo na prozoru dnevne sobe, poznavajući u dušu svoje unuke, Vesna tvrdi da je Marko, jedno neustrašivo dijete stao pred ubicu. Zna ona da se Marko nije prepao. Dječja čistota je, izgleda, samo razjarila Borilovića, koji je u Marka bez zadrške ispalio smrtonosni hitac.
MAŠAN JЕ MOLIO ZA ŽIVOT
Komšinica, koja se i sama našla na meti Borilovića, ali je preživjela njegov krvavi pir, bila je očevidac stradanja dječaka i njihove majke.
Tog petka popodne izašla je na terasu da poslije napornog dana popije kafu i napravi mali predah ne sluteći da će biti očevidac horora.
Mašanov vrisak skrenuo joj je pogled ka terasi stana u kojem su Martinovići privremeno živjeli.
Jedanaestogodišnjak je u vešu i mokar nakon tuširanja istrčao iz kuće, a za njim je izašao Borilović.
Nemajući kud da pobjegne, svjestan da ne može biti brži od metka, Mašan je počeo da moli za život. Kleknuo je na koljena ispred ubice i kroz krik molio: ,,Čiko Vučko, nemojte me ubiti, brata ste mi ubili“.
Nijem na dječju molbu, monstrum je zgrabio Mašana i ubacio ga u kuću preko mrtvog brata. Natašini pokušaji da otme pušku ubici i spasi bar starijeg sina nisu uspjeli. Ubio je Mašana, a potom Nataši pucao u glavu.
Pošto ih je ostavio bez života, Borilović je izašao iz kuće i počeo da uzvikuje iz sveg glasa: ,,Nema više ljepote, nema više fudbala, nema više šetnje“.
Poslije tog jezivog ,,slavlja zla“, nastavio je krvavi pir upadajući komšijama u kuće i ubijajući ih dok su sjedili ili odmarali…U narednih 45 minuta, u ukupno 80 metara razdaljine od njegove kuće, posijao je smrt, ubio je još sedam ljudi i ranio šestoro…
Dvije godine su od najvećeg masakra u novijoj istoriji Crne Gore. Od zlokobne vijesti koja je skamenila Medovinu, Cetinje i Crnu Goru, ali i bolno odjeknula mnogo šire. U predvečerje posljednjeg dana 2023. srušena je kuća Vuka Borilovića u Medovini, po nalogu nadležne inspekcije ,,jer nije imala građevinsku dozvolu“. Na mjestu jezivog zločina sada je gomila krša, maltera i po koje željezo. Zariveno direktno u žalosne duše i ranjena srca, iznad kojih jedino žive onaj crveni medo i žuta lopta sa osmijehom. Igračke netaknute dvije stravične godine.
Uprava policije uporno ćuti
Na godišnjicu zločina počinjenog na Cetinju 12. avgusta 2022. javnost je ostala uskraćena za odgovore policije da li i dalje ostaje pri stavu da je postupila u skladu sa protokolima i profesionalno, da li utvrđeno čija je pojedinačna odgovornost što je Vuk Borilović - počinilac masakra, iako je ranije imao prijave za nasilničko ponašanje, posjedovao dozvolu za oružje i bio naoružan.
Pobjeda je pitanja Uprava policije Crne Gore uputila 6. avgusta.
Ostali smo i bez odgovora na pitanje da su kreirani novi protokoli postupanja policije u situacijama kakvu su Cetinjani doživjeli 12. avgusta 2022. godine, da li su policijskim patrolama obezbijedili opremu neophodnu u ovakvim situacijama i uveli specijalističku obuku iz oblasti upotrebe oružja, jer je evidentno da je događaj na Cetinju pokazao brojne falinke u dotadašnjim procedurama u postupanju policije.
Nismo saznali ni da li su tri saobraćajna policajca, od ukupno 12 angažovanih tog 12. avgusta 2022. na Cetinju, u pokušajima da spriječe krvavi pohod Vuka Borilovića i zaštite građane, dobili neko priznanje ili neki drugi vid nagrade za požrtvovanost koju su iskazali tog dana.
