Šta je pravda u slučaju „Ribnikar“? Možda nema adekvatnog odgovora na to pitanje, ali u zgradi suda i tužilaštva traži se onaj zakonski. Krivični postupak protiv roditelja dječaka ubice sud je zatvorio za javnost, što je izazvalo negodovanje ne samo kod porodica ubijene djece već i kod odbrane odbrane.
Iz mjeseca u mjesec sve je više parničnih postupaka i oni su uglavnom otvoreni. Porodice žrtava pričaju o svojim životima poslije 3. maja kao i o svojim najmilijima. Za njih je u tom trenutku sve stalo, a poslali su i jasnu poruku da Srbija mora da se mijenja. Sistem jeste pokušao da odreaguje - dječak ubica je zatvoren u ustanovi, a njegovim roditeljima se sudi. Doduše, ne za masovno ubistvo, jer zakonski za taj zločin niko neće moći da odgovara.
Roditelji i porodice žrtava imaju jedan jasan cilj, a to je da iza njihove djece ostane neizbrisiv trag. Za njih je zapravo cilj da ova ubistva ne budu obesmišljena i da budu zavještanje za neko bolje društvo u budućnosti.
Trećeg maja i ja sam umro. Te riječi redom su tokom svjedočenja izgovarali roditelji devetoro ubijene djece, koji su, zajedno sa školskim čuvarom, stradali od ruke učenika sedmog razreda beogradske škole „Vladislav Ribnikar“. Sudski postupci su mučni, teški i bolni, ali u očima porodica ubijenih đaka, jedini način da pokušaju da dobiju djelić pravde ali i da pronađu smisao u svemu što ih je zadesilo. Porodice ubijene i preživjele djece i ranjena nastavnica istorije tužili su roditelje dječaka ubice, a neki i školu i državu. Traže naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenog duševnog bola usljed smrti bliskog lica, kao i na ime pretrpljenog straha. Do sada je pokrenuto pet parničnih postupaka koji su većim dijelom otvoreni za javnost. Svaki odlazak u sud završio se u suzama. Roditelji su govorili o svojoj djeci kao i o trenutku kada su saznali da ih je ubio školski drug.
„Otišla sam ispred škole. Ne znam koliko hiljada puta sam pozvala Marin broj, na koji se niko nije javljao. Vjerovala sam da je unutra, da daje iskaz, a suprug i starija kćerka otišli su da je traže po bolnicama. Satima sam stajala ispred. Mislim da sam na kraju ostala sama. Tada me je pozvao suprug Branko, rekao je: 'Vijesti su katastrofa'. Govorila sam da nije moguće, pala sam na zemlju i molila ga da mi kaže da nije tako. Bacila sam telefon što dalje od sebe, jer nisam mogla da podnesem to što čujem. Sve je to tako pogrešno, nije smjelo da se desi da ja njoj biram sliku i sanduk. Izabrala sam da je obučemo u haljinu koju smo zajedno kupile mjesec dana ranije a koju nije stigla nikada da nosi“, svjedočila je Dragana Anđelković, majka ubijene Mare Anđelković.
"Tog dana sam otišla na posao, taj dan mi je Bojana poslala poruku da je dežurna. Pitala sam je: 'Otkud to, pa ti nisi trebala da budeš'? Odgovorila mi je: 'Znam mama, nije ni Ana znala'. I to je bilo posljednje naše dopisivanje. Koleginica mi je rekla za pucnjavu, noge su mi se odsjekle. U tom trenutku sam vrisnula, jer sam znala da je ona na ulazu. Pitala sam: 'Gde je moja Bojana'? Polako sam osjećala kako nestajem, legla sam na kola. Odmah sam znala da mi je sin dobro, osjećala sam to. Bila sam nemoćna. Tog dana sam umrla. Nosili su me do kola. To je bio moj kraj, više ništa ne postoji“, ispričala je Marija Asović, majka ubijene Bojane Asović.
Sa knedlom u grlu na svako ročište idu i advokati, punomoćnici oštećenih. Jedinstven je ovo slučaj i u njihovoj praksi. Neshvatljivo je, kažu, da dječak ubica nijednog trenutka nije djelovao kao da se kaje, iako je izgovorio rečenice koje tako zvuče. Teško je razumjeti i postupke roditelja dječaka koji negiraju krivicu za sve što im se stavlja na teret.
„Moram da vam kažem da je jako teško sjediti u sudnici i slušati uzdahe oštećenih u ovom predmetu i u svakom trenutku imati pred očima slike ubijene dece i ubijenog radnika obezbjeđenja Dragana“, navela je Zora Dobričanin Nikodinović, punomoćnica jedne od porodica ubijenih.
U toku je i krivični postupak protiv roditelja dječaka ubice, Vladimira i Miljane Kecmanović. Majka se brani sa slobode, dok je otac i dalje u pritvoru. Optuženi su i vlasnik i instruktor pucanja u streljani u kojoj je 13-godišnjak vježbao pucanje u metu.
Vladimir Kecmanović, otac dječaka ubice ostaće u pritvoru još 60 dana. On je u sudu negirao krivicu za teško djelo protiv opšte sigurnosti koje mu se stavlja na teret. Tužilaštvo je za njega tražilo kaznu od 12 godina zatvora. Miljana Kecmanović, majka dječaka optužena je zbog nedozvoljenog držanja i nošenja oružja i municije, a njen DNK je pronađen na jednoj od čaura koje su korištene u pucnjavi. Za nju je Tužilaštvo tražilo kaznu od dvije i po godine zatvora. Pola godine više zatraženo je za vlasnika i instruktora pucanja u streljani „Partizan praktikal šuting“ i to zbog davanja lažnog iskaza. Ono što je bitno napomenuti jeste da su promijenjeni i statusi porodica žrtava, pa oni neće biti pozvani da svjedoče u sudu jer će moći da u ovom slučaju budu prisustvuju u sudnici, da slušaju okrivljene kada budu iznosili svoju odbranu ali i da im postavljaju pitanja.
Opširnije u prilogu iz emisije „Dosije“.
