Era, koji je do kraja marta 1992. godine živio u selu Podgora kod Breze, ispričao je da je ženu, nakon što im je neko pucao u krov kuće, poslao u njeno rodno selo Čemerno, jer je mislio da je tamo bezbjedno, dok je on nekoliko dana kasnije sa grupom od oko 80 žena i djece otišao u Ilijaš. 

On je pojasnio da je 10. juna kao dobrovoljac bio na liniji odbrane Ilijaša, kada je čuo da je Čemerno napadnuto i da je ubijeno 30 ljudi. 

"Kada sam poslije napada došao u selo, kod Damjanovića kuća zatekao sam moju ženu zaklanu. Minđuše iz ušiju su joj bile iščupane i odsječena joj je bila dojka. Njena sestra je ležala u blizini, dok je punica ležala desetak metara dalje. Bilo je još tijela, a neka su bila i izgorjela", posvjedočio je Era. 

Prema Erinim riječima, masakr u Čemernu uspjeli su da prežive ženin otac i brat, tako što su se sakrili u trap iz kojeg su vidjeli i čuli šta se dešavalo. 

"Poslije su mi pričali da je napad bio žestok i munjevit, da su napadači galamili, klali, palili i vikali Alahu egber. Rekli su mi da su u napadu učestvovale i komšije Bešlije i Barkići, a to mi je kasnije potvrdila i Branka Trifković kojoj su u tom napadu ubili majku, oca i brata, a nju teško ranili", rekao je svjedok. 

Era je naveo da su napad preživjeli Petar Rašević, Dragan Damjanović, kao i Nenad Obradović - Brico, ali i još nekoliko lica čijih imena nije mogao da se sjeti. 

Svjedok Radoje Lazendić ispričao je da mu je u napadu na Čemerno ubijen sin Ljubiša, čije su poluizgorjele posmrtne ostatke on i žena pronašli u zapaljenoj štali Damjanovića. 

"Tijelo mog sina pronašla je supruga sljedećeg jutra u štali, jer je prvog dana pao mrak, pa sam se morao vratiti kući. Tijelo je bilo izgorjelo. Sina smo prepoznali po lančiću, narukvici i tabakeri koju sam mu poklonio. Ono što je ostalo od njega sakupili smo u šatorsko krilo i odnijeli u Brgule, gdje smo ga sutradan sahranili", rekao je Lazendić. 

Svjedok je naveo da je, dok je tražio sina, u selu vidio tijela poštara Novice Ćetkovića, Milovana Malešića, Gojka Đurđića, Velje Mičića, Ranke i Radojke Damjanović i njihove majke, ističući da su neka tijela bila izgorjela, kao što je bio slučaj sa Stanojem Mirkovićem. 

On je dodao da je među ubijenima prepoznao i Rajka, Miloša i Đorđa Bunjevca. 

Tužilaštvo BiH optužilo je Džemala Hadžića, Teufika Turudića, Džemala Smolu, Senada, Harisa i Benjamina Sikiru, Enesa Duraka, Mirsada, Nusreta i Mirzeta Bešliju, te Hamdiju Spahića da su krajem maja i u prvoj polovini juna 1992. godine, zajedno sa drugim njima poznatim licima, svjesno učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu u selu Čemerno. 

Optužnica ih tereti da su 10. juna 1992. godine napali Čemerno u kojem su ubili 30 Srba, među kojima je najmlađa žrtva imala 16, a najstarija više od 80 godina. 

Ubijeno je desetak žena, a u napadu je paljena pokretna i nepokretna imovina Srba, koji su mučeni i ubijani. 

Optužen je i Nehru Ganić, u svojstvu komandanta Opštinskog štaba Teritorijalne odbrane Breza, da, iako je znao ili mogao znati da njegovi podređeni spremaju napad na Čemerno, nije spriječio ovo krivično djelo, odnosno nije kaznio izvršioce. 

Nastavak suđenja zakazan je za 27. decembar.