Osnovcima koji su bili na nastavi u trenutku kad je njihov vršnjak počeo da puca usred učionice neophodno je da najprije budu sa roditeljima, a potom da cjelokupne porodice krenu na rehabilitaciju, savjetuju stručnjaci.
"Atmosfera napetosti i netrpeljivosti, kao i nasilje koje je sveprisutno i koje nije sankcionisano na adekvatan način, uz veliki pritisak kom su djeca izložena, dovodi do zla i do tragedije kakva se, nažalost, desila danas u Beogradu“, kaže za Telegraf.rs psiholog Zoran Musterović.
Osmoro djece i portir u beogradskoj Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” podlegli su povredama zadobijenim u pucnjavi koju je inicirao K.K. (14) zbog, kako se nezvanično saznaje, loše ocjene iz istorije.
Kako pomoći deci koja su prisustvovala ovom masakru i gledala beživotna tijela svojih drugara u prostoru u kom bi trebalo da budu zaštićena jednako kao i u porodičnom domu?
I koliko vremena će im biti potrebno da “izbrišu” strašne scene koje su se odigravale pred njihovim očima?
"Roditelji, budite uz djecu"
"Djeca koja su prisustvovala ubistvu svojih vršnjaka preživjela su snažno traumatsko iskustvo. Njima je u ovom trenutku najvažnije da budu uz roditelje, jer se uz njih osjećaju najbezbjednije. Djeci je uvijek potrebno da se osjećaju sigurno i zaštićeno, a onima koja su bila izložena ovom snažnom traumatskom iskustvu neophodno je da sve vrijeme budu uz roditelje, kako bi osjetila da su bezbijedna i zaštićena. Roditelji bi trebalo da sve drugo stave po strani i budu uz svoju djecu, jer je njima to u ovim trenucima najpotrebnije“, objašnjava psiholog Musterović.
Sagovornik portala Telegraf.rs dodaje da bi roditelji trebalo da razgovaraju o onome što se desilo u školi, ali u prvim trenucima ne po svaku cijenu ukoliko dijete o tome ne želi da priča. Ako, pak, poželi da priča samo o tome, roditelji bi trebalo pažljivo da ga saslušaju i da s puno razumijevanja prate i prihvate njegov doživljaj i njegove emocije.
Stručna pomoć i za djecu i za roditelje
Psiholog Leo Ivanišević kaže za Telegraf.rs da trauma ostavlja najmanje posljedice ukoliko se sanira što prije. U suprotnom, ističe, može doći do simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja i niza drugih problema sa mentalnim zdravljem.
"Savet za svjedoke je da ne umanjuju značaj onoga što se desilo i da potraže stručnu pomoć kako biste prebrodili ovo. Najteži zadatak je pred roditeljima i nastavnicima, jer koliko god ovo bilo potresno za njih, oni u ovom trenutku treba da budu stub stabilnosti za svoju djecu i učenike. Ukoliko djeca vide da ste van sebe od straha ili bijesa, ona će se samo uplašiti i zatvoriti još više. Zbog toga je jako važno da i roditelji potraže psihološku pomoć i podršku, kako bi mogli da budu stabilni za svoju djecu“, kaže psiholog Ivanišević.
Validirajte emocije
On, ujedno, daje i smjernice za prvu pomoć:
"Kad razgovarate sa djetetom, validirajte emocije: 'Verujem da si se uplašio, takav događaj je zaista strašan'. Pitajte dijete šta mu je potrebno. Iskoristite informacije da objasnite djetetu da su ovakvi događaji zaista rijetkost i da se tako nešto neće ponoviti. Pružite djetetu kontekst i nemojte mistifikovati počinioca. Takođe, ne pokušavajte da objasnite događaj samo jednim uzrokom (ludilo, nasilne igrice, droga, sekte i ostale 'babaroge' kojim plašimo djecu). Ukoliko je dijete bilo blisko sa počiniocem, objasnite mu da nije krivo ni za šta; nije moglo da zna šta će se desiti, nije nikako moglo to da spriječi i ne treba sebe da krivi ni za šta“, savetuje Ivanišević.
Najteže je, naravno, odgovoriti na pitanje: "Kako da znam da se ovo neće ponoviti?". Psiholog Ivanišević ističe da su školske pucnjave kao i avionske nesreće: dešavaju se rijetko, ali tada kada se dese to je jako dramatično i svi pričaju o tome.
"Iako su avionske nesreće dramatične, potrebno je da se poklopi niz negativnih faktora da bi to takve nesreće došlo, a to se dešava rijetko; avioni su i dalje najbezbjednije prevozno sredstvo. Možete povući paralelu i sa školskom pucnjavom; takve stvari se nekad dešavaju, ali potrebno je da se potrefi niz okolnosti, a za to su male šanse, jer je škola i dalje bezbjedno mjesto“, smatra Ivanišević.
Individualni oporavak
Na pitanje kako će koje dijete reagovati i koliko će kom djetetu biti potrebno vremena da se oporavi od šoka, psiholog Musterović kaže:
"Sve zavisi od toga kako se dijete do sada nosilo sa kriznom situacijom. Reakcije na krizne situacije takođe se uče u porodici. Svako dijete bi trebalo da nauči od roditelja da su krizne situacije prolazne“.
Prema Musterovićevim riječima, u nedjeljama koje slijede i djeca koja su prisustvovala masakru u školi i njihovi roditelji koji su takođe pretrpjeli veliki šok trebalo bi da se konsultuju sa stručnjacima koji će im pomoći da se rehabilituju.
"Preveliki je zahtjev da školski psiholog razgovara sa svom ovom djecom. Ona bi trebalo da razgovaraju sa psihologom koji je specijalizovan za traumatična iskustva, jer će im dati najbolje smjernice kako da prevaziđu ono što su, nažalost, doživjela“, smatra psiholog Musterović.
