Pravda je prespora, a čini se i kao nedostižna za 64 stradala civila u Doboju.
Među njima je i 14-oro djece, čiju su igru prekinule granate. Umjesto smijeha, igralištima su odzvanjali tuga i jauk.
Nevino stradali u odbrambeno-otadžbinskom ratu za neke su bili legitiman vojni cilj.
Tuga je još glasnija godinama nakon što su pale prve granate, jer pravda i kazna za počinioce nikada nije ugledala svjetlost dana.
Taj mrak u danu, dobro pamti i Gordana Damjanović. Jedna je od 220 ranjenih civila u Doboju.
"23 septembra 1994. godine Doboj je bombardovan od samog jutra do kasnih sati. Međutim oko 15 časova kada sam ja krenula sa posla bilo je nekakvo zatišje i bila sam sigurna da je to kraj granatiranja. Krenula sam kući moram doći kući s posla, krenula sam kući i u ovom dijelu grada, konkretno ovdje u parku na drvetu granata je eksplodirala od gelera, od posljedica granatiranja sam zadobila teže povrede na svom tijelu. Nisam znala u tom momentu nisam osjetila bol, kao da su me kamenčići neki udarili. Ljudi koji su ovdje bili, vojnici došli su odvezli su me u bolnicu, bila sam pri svijesti tada. Kasnije sam izgubila svijest. U bolnici sam ležala mjesec dana. Jedan geler je bio veći i bila mi je u pitanju noga da li da je sijeku ili ne. Na kraju se sve dobro završilo. Tu imam i dokaze", rekla je Gordana Damjanović.
Tragovi rata i danas su vidljivi u gradu pod hrabrim Ozrenom. To je kraj koji je u odbrani Republike Srpske dao ono najvrijednije.
Ono što se okom vidi na zgradama samo je jedan od podsjetnika na nedjela tzv Armije BiH. Ono što očima ne može da se vidi, rane su na dušama onih koji su izgubili svoje najmilije. I oni koji su preživjeli, isti pečat nose i danas.
Za zločine nad civilima u Doboju nikada nije podignuta optužnica u Tužilaštvu BiH.
Za stradanje civila u Doboju postoje dokazi. Postoje fotografije, svjedočenja.
Podatke su sakupili i u Republičkom centru za istraživanje rata i ratnih zločina.
Ništa od toga nije bilo dovoljno Haškom tribunalu koji je sve prebacio na Tužilaštvo BiH. Izgleda da dokazi ni tamo ne znače ništa.
Oni koji traže pravdu prstom upiru u glavnog Tužioca BiH, Milanka Kajganića. Kajganić dolazi iz Doboja, pa bi, kažu iz Republičke organizacije porodica stradalih mogao da uradi više za srpske žrtve.
Dobojlije koje su Kajganića pozvale da uradi više za svoje sugrađane sa njim bi mogli da se vide pred Sudom. Poslanik u Predstavničkom Domu parlamentarne skupštine BiH Sanja Vulić javno je pozvala Kajganića da podigne optužnicu za stradale civile. On je najavio tužbu za klevetu.
U Republičkom centru za istraživanje rata prstom upiru u mnoge u Tužilaštvu BiH. Srpske žrtve i u drugim slučajevima i dalje čekaju podizanje optužnice. Što se presuda za ratne zločine tiče, ili ih nema ili nisu ni blizu onog što se očekivalo.
I dok iz Tužilaštva BiH kažu da rade na slučaju civilnih žrtava iz Doboja, u tom gradu nemaju povjerenja u one koji tamo sjede. Do sada i nisu pokazali da razumiju tugu i bol porodica, ali ni preživjelih. Nisu, kažu, pokazali ni da vjeruju u dokaze.
Iako je Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske podnijelo više krivičnih prijava i izvještaja o počinjenom krivičnom djelu do sada za ove zločine niko nije odgovarao. Okružno javno tužilaštvo u Doboju je u ranijem periodu vodilo istragu po podnesenoj krivičnoj prijavi protiv ukupno osam lica, zbog krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, a u vezi sa granatiranjem Doboja u periodu ratnih dejstava od 1992. do 1995. godine.
