Žarko Laušević umro je 15. novembra u 64. godini, ostavljajući za sobom, kako ističe stručna javnost, čitavu baštinu filmskih i pozorišnih uloga u kojima je ostvario glumačka remek djela.
Jedan od ključnih ljudi koji je sa Lauševićem podijelio najstrašniji i najpotresniji period njegovog života je advokat Toma Fila, njegov pravobranilac.
- Žarka sam upoznao u tim najtežim trenucima, preko profesora Miška Radomana koji je tada bio savezni funkcioner Srbije i Crne Gore - kaže Toma Fila.
- On mi je izložio njegov slučaj i, naravno, bii sam jako zainteresovan. Tog trenutka, Žarko je skoro dva mjeseca bio bez pravobranioca, i otišao sam u zatvor u Spuž da ga posjetim. Njegova prva rečenica poslije upoznavanja je bila: „Ja sam ubica, ubio sam dva čovjeka, trećeg sam ranio, i cijelog života ću to nositi u sebi. Ali, molim vas da mi odbranite brata, jer on ni za šta nije kriv“.
To je Filu, kako kaže, impresioniralo i jako dirnulo kao čovjeka.
- Branio sam do tada stotine ubica, možda i hiljadu, i obično su me lagali, a tada sam prvi put čuo da neko ko je optužen iskreno kaže ono što misli o sebi. Žarko je, nažalost, zaista to živio u duši do kraja života, a da, zapravo, nije bio ubica, što njegovu tragediju čini još većom, antičkom. Do tog strašnog događaja doveo je samo sticaj najnesrećnijih okolnosti koje su se u jednom trenutku sklopile.
Kako ističe Toma Fila, jedan od presudnih momenata kada je Žarkova sudbina počela da se preokreće bila je predstava „Sveti Sava“ u kojoj je igrao Rastka Nemanjića.
- Poslije toga više ništa nije bilo isto u životu Žarka Lauševića, neprestano su mu stizale prijetnje, u medijima su nedjeljama trajali napadi na njega i polemike zbog navodnog „skrnavljenja“ lika i duha Svetog Save, predstave u kojima je igrao su otkazane. Ne treba zaboraviti da su to bile jako burne i nesrećne godine, prijetili su mu smrću, prijetili su i njegovoj porodici, i on je zbog tih prijetnji odlučio da nabavi pištolj. I tada sam mislio, a i sada odgovorno tvrdim, da je predstava „Sveti Sava“ uzrok svega što se Žarku Lauševiću desilo - kaže Fila.
Druga nesrećna okolnost, kako objašnjava Toma Fila, je to štoje on u ljeto 1993, kada se dogodila tragedija, došao u Podgoricu prilično umoran, poslije predstava koje je igrao na festivalu u Budvi, i htio je da se malo odmori sa familijom.
- Izveo je brata u restoran na večeru, i čim su seli sjetio se da zadnja vrata na kolima ne mogu da se zatvore, i vratio se da uzme torbicu u kojoj su mu bila dokumenta i pištolj. Nije, dakle, otišao po pištolj kad je počeo napad trojica mladića na njih, kako se tvrdilo u optužnici, i koristilo kao jedan od ključnih dokaza protiv njega.
U međuvremenu, dok je Žarko išao po torbicu, počela su dobacivanja i napadi na njegovog brata, a on je pokušao da smiri situaciju. Ispred restorana su bila još četvorica mladića, poznanici napadača, koji su ih takođe vrijeđali i provocirali.
Kako ističe Fila, u svemu što se tada dogodilo, najgora je bila crnogorska čaršija, protiv koje on nije mogao da se izbori.
- Strašno je ometan slučaj Žarka Lauševića, mogu da kažem da gotovo ne pamtim da je tokom nekog procesa koji sam vodio bilo toliko prikirivanja pravih dokaza, manipulacija i podmetanja laži..
Na sudu i u optužnici se tvrdilo da trojica mladića u restoranu i četvorica koja su se pridružila „nijesu imali ni penkalo“, a napad je krenuo tako što su Žarkovog brata nokautirali, ležao je na podu krvav i bez svjesti, onda su ga tako onesvešćenog besomučno šutirali po glavi i cijelom tijelu, a nekoliko njih je krenulo da prebija Žarka.
Ali, i Žarkov brat je optužen zajedno s njim kako ne bi mogao da bude svjedok u procesu, iako je postojalo ljekarsko uvjerenje da je zadobio teške povrede opasne po život, i apsolutno nije učestvovao u događaju.
Sve vrijeme je bio onesvešćen. Tačno je da sedmorica mladića „nijesu imali ni penkalo“, ali su svi krupne građe, što se kaže, kao od „brijega odvaljeni“, za razliku od Žarka, i takvim napadačima nije potrebno oružje da bi nekoga prebili do smrti.
Kako ističe Toma Fila, podmetanja lažnih dokaza su odmah krenula, od trenutka tragedije.
- Nađen je pištolj kojim im je, navodno, prijetio Žarkov brat, a taj pištolj je podmetnut u brzini, jer je vještačenjem utvrđeno da je metak u šaržer stavljen naopačke, ka unutra, umjesti ka spolja. Kad sam dokazima pritisnuo crnogorskog vještaka, rekao mi je da je pištolj podmetnut. Ometanje istrage dokazuje i to što je već sutradan ujutru cijeli restoran gdje se dogodila tragedija opran i prekrečen, a u crnogorskim medijima plasirana je lažna i zastrašujuća vijest.
Navodno je Žarko Laušević, kad je izlazio iz restorana, ispalio tri metka u vazduh i rekao: „Koga ovdje još treba da ubijem!“. I to je bilo na naslovnim stranama i na televiziji.
- Ja sam onda tražio da se detektorom utvrdi koliko je metaka ispaljeno u restoranu, utvrđeno je da je svih devet, koliko i može da stane u šaržer, a on nije imao rezervni - opisuje Toma Fila.
Dakle, kako objašnjava Fila, otpala je i ta priča, ali skandalima i skandaloznim propustima u istrazi nije bilo kraja.
- Prvo, nisu prihvatili izvještaj sudskog psihijatra koji je na osnovu dokaza zaključio da je Žarko bio smanjene uračunljivosti. Jer, kao što je poznato, nosio je kontaktna sočiva koja su se od udaraca koje je zadobio u glavu pomerila, i nikako nije mogao jasno da vidi napadače i gdje puca u njih, pogled mu je skoro potpuno bio zamućen. Žarko je pucao kad su napadači batinama krenuli da mu otmu pištolj, jer je branio svoj i život svog brata, i postojali su brojni dokazi da je to bila čista samoodbrana.
Kao treću nesrećnu okolnost u ovoj tragediji Fila navodi upravo to što su na Žarkovoj torbici, koja je stajala na stolu, bila dva kaiša. Pošto jedan nije radio napadači su mogli da vide da ima pištolj, i nasrnuli su na njega brutalnim udarcima da mu otmu.
- Sve podmetnute i lažne dokaze, izjave i propuste uspjeli smo da opovrgnemo na sudu, ali Crna Gora je mala sredina, i Žarku je 1994. ipak potvrđena presuda na četrnaest godina zatvorske kazne koja je pravno skandalozna. Tada sam uputio Zahtjev za zaštitu zakonitosti, i imao sam čvrstu potporu za to.
Naime, članovima sudsko – medicinskog odbora kojima je slučaj bio povjeren, istekao je mandat još prije nego što je ovaj proces započeo. Ali, sve to što se dešavalo, te silne manipulacije u crnogorskoj javnosti i na sudu protiv Žarka, bile su zastrašujuće.
Objašnjavajući ovaj slučaj, Toma Fila navodi i to da je njegov otac, Filota Fila, bio mnogo uspješniji advokat od njega, ali da nikada nije uspio da dobije Zahtjev za zaštitu zakonitosti, pa su u Crnoj Gori smatrali da je ta praksa „zacementirana“.
– Ali, ja sam ovaj zahtjev uspio da dobijem, zahvaljujući što su tadašnji tužilac i predsjednik saveznog Vrhovnog suda profesionalno radili svoj posao. Oni koji su napravili propuste i prikrivali dokaze, i dalje su tvrdili da su sve „radili po zakonu, ali da sam ja ovdje iskoristio svoje veze“. Nikakve veze nisam ni imao, niti sam mogao bilo šta da koristim, a javnost zna kako se sve dalje odvijalo – kaže Fila.
Kao što je poznato, nakon ukidanja presude od strane Saveznog suda, po ponovnom pretresu februara 1998, kojim je predsjedavala sudija Svetlana Vujanović, Lauševiću je izrečena kazna od četiri godine zatvora zbog dvostrukog ubistva u prekoračenju nužne odbrane.
- Žarko i ja zauvijek smo ostali prijatelji, i u vrijeme dok je bio u Njujorku često smo se čuli. Poklonio mi je sve svoje knjige sa vrlo dirljivim posvetama, a ja sam osjećao ogromno, prije svega lično zadovoljstvo. Bio sam neko ko je od prvog trenutka svim srcem vjerovao da nije ubica, zato sam ga zastupao besplatno. Jer, neko kao što je Žarko, ne može da bude ubica. Žarko je bio čovjek vrlo nježne duše i vrlo poseban - plemenit, visokomoralnih načela, otmeni gospodin sa distancom od svega primitivnog i agresivnog, romantični pjesnik u duši koji osvaja ljude svojim osmijehom, da ne govorim o njegovom beskrajnom glumačkom talentu. Ovih dana slušam i čitam kako ga neki opisuju i kao šmekera, a to nema veze sa njim, jer sam ga tokom ovih trideset godina jako dobro upoznao. Žarko je bio šarmantan čovjek, ali tih, povučen, potpuno odan porodici, svojim bližnjima. Najveća podrška u Njujorku bila mu je njegova divna supruga Anita, a on je tamo radio na teškim građevinskim i molerskim poslovima.
Nažalost, kako tvrdi Toma Fila, bez obzira na sve dokaze koji su postojali u njegovu korist, Žarko sam sebi nikada nije mogao da oprosti kako je dozvolio da se tragedija u Podgorici dogodi.
- Taj duboki osjećaj patnje koji je trideset godina nosio u sebi, taj konstantni stres s kojim je živio i u Njujorku i kad se vratio ovdje, bez obzira što je opet bio u svojoj profesiji i što je snimao filmove i serije, doveli su do njegove bolesti.
