Pogrešne riječi brišu istorijske pobjede. Istorija je puna takvih primjera što tuđih što naših. Trebalo bi da je ta skupa lekcija već naučena. Ipak, neke fraze se i danas potkradu i postanu dio narativa. Jedna takva, suštinski i terminološki pogrešna a široko prihvaćena fraza je „Ustavni sud Bosne i Hercegovine“.
Da li je ovaj sud zaista ustavni i domaći ili je riječ o sudu nekog drugog karaktera nije samo pravno pitanje. Ispostavlja se da je riječ o pitanju očuvanja statusa jednog naroda i njegove istorijske pobjede u krvavom dvadesetom vijeku.
Ni Ustavni ni Bosne i Hercegovine
Naime, po svojoj suštini sudska instanca koja je osnovana članom VI aneksa IV Dejtonskog mirovnog sporazuma nije ustavnog karaktera. Glavni razlozi za neustavni karakter ovog sudskog tijela jeste taj što ono primarno primjenjuje međunarodno pravo - Aneks IV Dejtonskih mirovnih sporazuma koji istina ima funkciju ustava ali nije Ustav. Međunarodni ugovor - Aneks IV, čak nije ni akt Bosne i Hercegovine kao što su to ustavi ili ustavni akti u drugim državama, saglasni su Venecijanska komisija, Еvropski sud za ljudska prava i doktrina.
Sudsko tijelo koje primarno primjenjuje međunarodni ugovor i u čiji sastav ulaze sudije koje imenuju ugovornice (Federacija i Republika Srpska) jeste međunarodni sud po definiciji. Ako ipak zanemarimo navedeno i ovaj sud proglasimo unutrašnjim iz bilo kojih razloga, on ipak ne može biti domaći jer u njegov sastav ulaze strane sudije što ga opet po definiciji čini internacionalizovanim sudom. Zbog ovoga, dvostruko je pogrešno uz pogrešnu normativnu kvalifikaciju „Ustavni“, dopisivati „Bosne i Hercegovine“ jer on to nije, ne može biti, niti je tako nazvan u Dejtonskim mirovnim sporazumima. Ipak, neki ga tako pišu ćirilicom.
Cijena pogrešnog narativa
Ako je Ustavni sud percipiran kao domaći organ a Aneks IV kao Ustav, onda je proces unitarizacije BiH već na pola završen. Ustavni sudovi u decentralizovanim državama često služe kao alat za jačanje centralnih institucija ili promjene ustava mimo parlamenta. Djelovanje Ustavnog suda Njemačke je često navođen primjer za to. Ako bi se isti obrazac primijenio u BiH, status Republike Srpske bi bio potpuno transformisan. Umjesto ravnopravnog, državotvornog partnera u međunarodnom ugovoru, ona bi postala tek jedan od dijelova unitarne države poput Katalonije u Španiji.
Ovaj scenario je već viđen u državama koje su prošle kroz oružani sukob. Tako su recimo u Republici Južnoj Africi, Sijera Leone-u, Libanu ili Demokratskoj Republici Kongo, mirovni ugovori svrstani u unutrašnje akte država za čije tumačenje je isključivo nadležan ustavni sud. Tako su mirovni ugovori poslužili kao tranzitni instrumenti unitarizacije. Iako opisane prakse možda nisu legalne, za njih jednostavno ne postoji pravni lijek u ustavnopravnim okvirima te je njihovo komentarisanje lišeno bilo kakvog praktičnog značaja.
Pobjeda zatrpana narativom
Suprotno tome, ako Aneks IV tretiramo kao međunarodni ugovor onda su predstavnici Republike Srpske nadležni da ravnopravno tumače i šta piše, i šta se htjelo, i šta je cilj Dejtonskih sporazuma. I za duh i za slovo, kako to propisuje član 31. Bečke konvencije. U tom slučaju, ni Ustavni sud ni Visoki predstavnik nisu nadležni da jednostrano mijenjaju ugovor bez obzira na ulogu koja im je data. Takvi pokušaji su bez pravnog dejstva ab initio i ne obavezuju strane ugovornice za razliku od ultra vires akata domaćih organa koje niži organi u pravilu ne mogu poništiti.
Pravni okviri dozvoljenog djelovanja i Ustavnog suda i Visokog predstavnika, kao organa koji su ovlašćeni da primjenjuju međunarodni ugovor, jasno su određeni pravilima međunarodnog prava i potvrđeni kroz sudsku praksu. Dakle, postoje i međunarodnopravni mehanizmi za otklanjanje protivpravnosti u njihovom radu.
Kontekst
Jedan od tih mehanizama Republika Srpska je i preduzela. Po ispunjenju uslova, u skladu sa Bečkom konvencijom, Republika Srpska je privremeno obustavila od primjene dio Aneksa IV koji se odnosi na Ustavni sud. Isto je učinila i sa Aneksom X koji se odnosi na Visokog predstavnika. Sve ugovornice Dejtonskih mirovnih sporazuma su dale prećutnu saglasnost na ove poteze Republike Srpske čime su oni stekli međunarodnopravnu validnost.
Zbog toga, apsurdum krivičnog postupka protiv predsjednika Republike Srpske koji zastupa ugovornicu u međunarodnopravnom postupku, predstavlja pravni osnov i iziskuje pokretanje spora između Republike Srpske i Bosne i Hercegovine u skladu sa Bečkom konvencijom. Stvar se ne tiče samo fizičkog lica već statusa Republike Srpske. Situacija je apsurdna jer umjesto „odgovora na tužbu“ Republike Srpske i rješenja spora, jedna od ugovornica je prateći ustvanopravni narativ počela krivično da goni zakonskog zastupnika Republike Srpske.
Bojim se da bi izostanak pokretanja javno-pravnog spora, značilo da se Republika Srpska odriče svog statusa (na šta ima formalno ali ne i moralno pravo), i da se dobrovoljno svodi na ustavne pozicije provincije ili regije u unitarnoj Bosni i Hercegovini. Sve navedeno naravno da nema nikakve veze sa današnjom inauguracijom Donalda Trampa. Niti on podmeće narativnu grešku, niti je on dao status Republici Srpskoj. Zato od njega ne treba ni očekivati da za Republiku Srpsku uradi bilo šta, naročito ne ono do čega ona sama ne drži.
(Autor: Dragan Dakić)
