Stanislav Trninić, danas tridesetosmogodišnjak, a te 1995. godine kada je počela akcija "Oluja" dječak od svega jedanaest godina, koji je svoju porodicu na traktoru izvukao iz rodnih Mečenčana na Baniji sve do Srbije, prisjeća se kako su izgledali tih nekoliko dana i cijeli put od Banije do Srbije.
On za "Kurir" kaže da kada su krenuli, gotovo svi u koloni, koja je bila nepregledna, mislili su da će se brzo vratiti...
"Tako smo mislili jer nismo imali nikakvih informacija. Zato smo sa sobom i ponijeli samo najosnovnije stvari", prisjeća se Trninić.
Dodaje da su se u prvom trenutku on, majka, baka i sestra smjestili kod komšije u traktor.
"Međutim, u jednom trenutku, taman kad je trebalo da krenemo, ja iskačem iz te prikolice i uskačem u naš traktor. U tatin traktor. Kako da ga ostavim, razmišljao sam tada. Dok pokušavam da ga upalim, majka me moli da odustanem. Upalim ga nekako uz pomoć komšija. Majka je u prikolicu ubacila samo šunku i nešto hljeba. Tako smo pošli. Bukvalno bez ičega", sjeća se Trninić i dodaje da su tih nekoliko dana bili više gladni nego siti.
"Prvu stanku imali smo u Prijedoru. Rodbina moje majke je iz Prijedora. Molili su nas da ostanemo kod njih. Majka neće. Kaže: 'Kako da ostanemo kad sve naše komšije odoše? Pa, kud oni, tu i mi'. I, tako do Banjaluke. Bili su tamo dobri ljudi i pamtim mnoge tokom tog puta po dobroti. Ali i druge, koji to nisu bili. Ništa ni od koga tražili nismo. Kad smo bili gladni, nismo bili. Na koridoru prema Brčkom pamtim rupe od bombardovanja. Prestravljena i uplašena lica komšija, ali i drugih ljudi u koloni", priča Trninić.
Sjeća se i prve policijske kontrole na koju su naišli na Pavlovića mostu između Bijeljine i Bogatića.
"Zaustavlja nas policija. Cijelu kolonu. Čude se, dijete za volanom traktora na tom dugom strašnom putu. Sljedeće kontrola policije bila je na Iriškom vijencu. Traže da oni spuste traktor nizbrdicom. Plaše se da ja to ne mogu. Mislim se, jeste, ne mogu. A ko ga je vozio do ovdje - 500 kilometara. I ne dam im volan. Bilo je malo povuci-potegni. Samo sam tad zaplakao. Samo tada i nikada više", podvlači Trninić.
Prisjeća se i da je njemu i njegovoj porodici prva izbjeglička adresa bila u Zrenjaninu.
"Smjestili su nas u đačkom ili studentskom domu, sad ne bih mogao tačno da kažem. Bilo je svega, ali meni je nedostajalo sve. Kad kažem sve, mislim na moju Baniju, moje Mečenčane, na proplanke i šume oko moje rodne kuće", kaže Trninić.