ZAGREB, 13. MAJA /SRNA/ - Ministar unutrašnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske /NDH/ Andrija Artuković je 13. maja 1941. godine propisao "Provedbenu naredbu o ustrojstvu i poslovanju ravnateljstva za javni red", čime je van zakona stavljeno oko dva miliona Srba i desetine hiljada Jevreja i Roma. 

Ta naredba iskorištena je kao pravni osnov za genocid koji je uslijedio, a na osnovu nje Srbi su proganjani, ubijani, prekrštavani i protjerivani. 

Otvoren je koncentracioni logor Jasenovac, ljudi su ubijani bez suđenja i bacani u jame. 

POKRETNI SUDOVI ZA LEGALIZACIJU ZLOČINA 

Kažnjavani su svi za koje je smatrano da bi na bilo koji način mogli smetati novoj vlasti. U Zagrebu je djelovao Vanredni narodni sud, a ubrzo su takvi sudovi počeli da rade i u ostalim većim mjestima NDH. 

Dovoljno je bilo da čovjek kaže nešto protiv poglavnika Ante Pavelića ili novouspostavljene ustaške države, pa da ga pred sudom optuže za veleizdaju. 

Kada bi neki ustaša poželio srpsku ili jevrejsku prodavnicu, jednostavno bi optužio za sabotažu njenog vlasnika, koji bi zatim bio osuđen pred Vanrednim narodnim sudom. 

Ustaše su osnovale i Pokretni prijeki sud u Zagrebu, a potom u okupiranoj Banjaluci, Bihaću, Brčkom i Derventi. Ti sudovi poslali su mnoge u smrt ili na dugogodišnje robije, ali je najveći broj onih kojima uopšte nije suđeno, već su samo likvidirani. 

U PRVOJ GODINI VLASTI, USTAŠE DESETKOVALE SRPSKA PODRUČJA 

NJemački podaci govore da je na teritoriji NDH, kojoj je 1941. godine bilo pripojeno današnje područje BiH i neki dijelovi Srbije, od ukupno 5.655.750 stanovnika, bilo 2.993.335 ili 52 odsto rimokatolika, 1.809.613 pravoslavnih ili 31,99 odsto, 772.794 muslimana ili 12,78 odsto, te 32.372 Jevreja. 

NJemački proračun je za osnovu uzimao jugoslovenski popis stanovništva od 31. marta 1931. godine, kojem je dodat prirodni priraštaj. 

Ustaški projekat ekskluzivističke hrvatske nacionalne države isključivao je Srbe, Jevreje i Rome do biološkog istrebljenja. 

Koliki je bio pogrom nad Srbima upravo u prvoj godini ustaške vladavine 
govore podaci o stradanjima civila 1941. u odnosu na ukupne civilne žrtve u ustaškim kotarima za vrijeme cijelog rata 1941-1945. 

U kotarima Korenica i Udbina stradalo je 44 odsto od ukupnog broja, kotaru Dvor 12 odsto, kotaru Vojnić 19 odsto, kotaru Glina 26 odsto, kotaru Donji Lapac 64 odsto, kotaru Vrginmost 60 odsto, kotaru Gračac 61 odsto, kotarima Gospić i Perušić 68 odsto, te kotarima Slunj i Veljun 33 odsto. 

ZA PRVIH SEDAM MJESECI PREKRŠTENO OKO 100.000 PRAVOSLAVNIH 

Druga strateška poluga "konačnog rješenja srpskog pitanja" u NDH 
bila su prekrštavanja Srba u rimokatoličku ili grkokatoličku vjeru. 

Prekrštavanja su imala za cilj asimilaciju srpskog pravoslavnog stanovništva, odnosno, kako su ustaše govorile, njihovo "vraćanje vjeri otaca". 

Prekrštavanja su bila najmasovnija u drugoj polovini 1941. i u prvoj polovini 1942. godine. 

Do početka 1942. godine, u nešto više od šest mjeseci rata, sa pravoslavne na rimokatoličku i grkokatoličku vjeru, pod pritiskom i prijetnjama smrću, prešlo je, prema najvećem broju podataka, oko 100.000 pravoslavnih Srba. 

Prekrštavanje je bilo "najuspješnije" u krajevima gdje su Srbi bili manjina. 

U sjeverozapadnoj NDH prekrštavanja su bila najmasovnija u bjelovarskom i koprivničkom kraju, zatim na području Garešnice, oko Križevaca, Hrvatske Kostajnice, Petrinje, Dvora i Gline, te u okolini Karlovca, Slunja, Vrbovskog i Ogulina. 

Broj prekrštenih teško je tačno utvrditi, ali, prema postojećim podacima, treba računati da ih je u tim krajevima od ljeta 1941. do proljeća 1942. godine bilo oko 50.000 ili, otprilike, polovina od ukupnog broja prekrštenih 
u NDH u prvoj godini njenog trajanja. 

Kako je pravoslavnih u tim krajevima u to vrijeme bilo između 250.000 i 300.000 udio prekrštenih bio je od 16 do 20 odsto. 

PROTJERIVANI I SOLUNCI 

Kada je riječ o prisilnom iseljavanju kao trećem načinu "konačnog rješenja srpskog pitanja", Pavelić je već 18. aprila 1941. godine donio zakonsku uredbu o nekretninama kojom se imanja dodijeljena nakon Prvog svjetskog rata solunskim dobrovoljcima proglašavaju "narodnom imovinom". 

Na taj način je omogućen progon oko 28.000 Srba-solunaca, kojima 
je, kao i svim doseljenim poslije 1914. godine, uskraćeno dobijanje državljanstva. 

ARTUKOVIĆ DUGO ŽIVIO U AMERICI, MADA SU SVI ZNALI KO JE 

Andrija Artuković, koji je dao ustašama zakonski osnov za genocid nad Srbima, pobjegao je na Zapad nakon pada NDH i dugo živio u SAD. 

Američko ministarstvo pravosuđa izradilo je 2006. godine obimnu studiju na 617 stranica pod naslovom "Traganje za odgovornošću u posljedicama Holokausta". 

Artuković je naveden u poglavlju "Viši funkcioneri", a njegov slučaj je nazvan "Beskonačno odgađan zakon". On se našao u društvu visokorangiranog naciste Ota fon Bolšvinga, koji je svoju slobodu u SAD platio saradnjom sa CIA. 

Dokument podsjeća na stvaranje ustaške NDH i zločinačku ulogu Artukovića, koji je odgovoran za progon Srba, Jevreja i Roma. 

Viza mu je dva puta produžavana, da bi 1949. godine dobio pravo trajnog boravka u SAD. 

Ali, u dokumentu je bilo navedeno pravo ime, pa je rutinska kontrola otkrila da se u SAD nalazi lice koje je zbog zločina protiv čovječnosti tražila tadašnja Jugoslavija, te da je Artuković u Ameriku ušao pod lažnim imenom. 

Tada počinje duga pravna bitka koja je trajala sve do 1986. godine, kada je Artuković izručen Jugoslaviji. Na suđenju u Zagrebu proglašen je odgovornim za teške zločine, a umro je dvije godine kasnije u zatvoru. 

Mnogobrojni pravnici i istoričari smatraju da je Artukovićevo suđenje jugoslovenska država obavila nevoljno i sa namjerom da se ne ulazi u razmjere zločina, nastojeći maksimalno da ne pogoršava već lošu političku situaciju. 

Andrija Artuković bio je jedan od najodgovornijih ustaških funkcionera za genocid na Srbima, Jevrejima i Romima u NDH, koji danas mnogi istoričari i desničari u Hrvatskoj nastoje da negiraju.