Ivan Stoilković postao je potpredsjednik Vlade Sjeverne Makedonije. Ova vijest uglavnom nije privukla pažnju srpskih medija. Ne samo Slobodna Еvropa, "Blic", Bi-Bi-Si na srpskom već ni Tanjug nije podvukao činjenicu da je predsjednik Demokratske partije Srba u Makedoniji stupio u vladu ove države. Malobrojni mediji koji su to i objavili zadržali su se na suvoj informaciji.
Izbor Ivana Stoilkovića velika je pobjeda srpskog naroda u Sjevernoj Makedoniji. Poslije trideset i četiri godine stranačkog života ove države, jedna srpska stranka konačno je zaista postala dio njene vlade.
Politički Srbin nije bio na vlasti u tim krajevima od 1941. godine. Od "Južne Srbije" i "Makedonije", makedonska republika građena je tokom pedeset godina na solidnim antisrpskim temeljima. Njenu crkvu stvarao je apostatski srpski monah, njenu državu, sa izuzetkom bugaraša Kire Gligorova, uglavnom su osnovali maturanti kragujevačke gimnazije. Ipak, njeno nesrpstvo i antisrpstvo bilo je jednako onome koje je u 20. vijeku formiralo hrvatsku, muslimansko-bošnjačku i crnogorsku naciju.
Srba je 1912. u Vardarskoj Makedoniji bilo oko 19 odsto, komunisti su učinili da taj broj padne za osam puta. Sistematski makedonizovani, Srbi su progonjeni i, upravo su srpski krajevi, bili iseljavani u posljeratnoj kolonizaciji. Višestranačje je zateklo Makedoniju u sukobu sa susjedima – Albancima zbog suvereniteta zemlje, Grcima zbog imena države i Bugarima zbog nacionalnosti i jezika. Srbija je bezuslovno priznala makedonsku nezavisnost, bio joj je potreban koliko-toliko nehostilan susjed.
Sjedinjene Države su upravo u Makedoniju najprije dovele svoje trupe, navodno da spriječe srpsku agresiju, i to dvije godine nakon što se JNA u sporazumu povukla. Od tog vremena traje potiskivanje i potcjenjivanje srpskog pitanja u Makedoniji. Milošević i Gligorov sklopili su sporazum prema kome je srpsko pitanje u Makedoniji formalno ugašeno – predstavnici Srba nisu smjeli čak ni da se pojave na RTS-u.
Tek poslije 2000. započela je obnova srpskih ustanova i stranaka. Tada se MPC zamalo vratila u kanonsko jedinstvo sa Srpskom pravoslavnom crkvom i ponovo je čitava jedna politička strana makedonskog života pokušavala da u antisrbizmu pronađe glavnu snagu i zajednički jezik sa svima onima koji ne žele dobro ni Srbima ni Makedoncima. U tom razdoblju socijaldemokratska vlada počela je progon arhiepiskopa Jovana Šestog.
Demokratska partija Srba u Makedoniji stala je uz opozicioni VMRO, i kada je ova stranka došla na vlast postala je jedan od koalicionih partnera. Funkcioner DPSM-a bio je drugi čovjek ministarstva kulture. Politička borba je trajala dugo, bila je teška, "rovovska", Makedonija je priznala nezavisnost Kosova i Metohije, prihvatila sramotnu rezoluciju o Srebrenici – oba protiv volje većine svojih građana. Ali u Sobranju je bio jedan čovjek koji je, makar i jedini, glasao protiv svega toga.
Ime tog čovjeka je Ivan Stoilković.
"Prije četrnaest godina pisao sam o Stoilkoviću kao o čovjeku nesalomive volje, koji je i sa malobrojnim srpskim narodom lišen podrške Velikih sila, često zaboravljen od svoje matice, uspio da zajedno sa svojom partijom, ali i mnogim drugim srpskim delatnicima i prijateljima vrati srpski narod na vlast u Makedoniji. U pojedine opštine uveden je srpski jezik kao službeni, Sveti Sava danas je jedan od makedonskih državnih praznika, obnovljen je spomenik srpskoj vojsci n Zebrnjaku, car Dušan je dobio spomenik u Skoplju... U međuvremenu predvodnica Socijaldemokratskog saveza Makedonije pozivala je na iseljavanje srpskog naroda, a albanski vandali pokušavali su da sruše spomenik srpskog cara u Skoplju", piše Čedomir Antić, prenosi Politika.
Poslije pada VMRO-a sa vlasti i DPSM se našao u opoziciji. Makedoniji su nametnuli ponižavajuće sporazume sa Grčkom, Albancima i Bugarskom. I opet su srpske stranke iz opozicije djelovale radi pomirenja i nekakve integracije balkanskih država. Albancima su socijaldemokrate dale čak i mjesto premijera Sjeverne Makedonije, koje je popunio jedan dvostruki dezerter. Srbi su opet krivljeni za sve.
U vrijeme kada je 2017. narod u Sobranju mlatio socijaldemokratske poslanike, izdajnike Makedonije, državna bezbjednost je u optužbama prema Srbima i Srbiji pronašla način da se dodvori novim socijaldemokratskim vlastima.
Konačno, poslije sedam godina odanosti demokratiji i upornosti u opozicionom djelovanju, koalicija oko VMRO-a je odnijela ubjedljivu pobjedu na predsjedničkim, a potom i parlamentarnim izborima. Ivan Stoilković došao je na mjesto jednog od trojice potpredsednika vlade, sa važnim ministarstvom i velikim ovlašćenjima.
"Kada sam prije četrnaest godina napisao tekst za Politiku sa istim ovim naslovom, nisam mogao da sanjam da će ta teška i naizgled beznadežna borba doživjeti ovakav obrt. U ovoj godini teških događaja, progona i unižavanja srpskog naroda na Kosovu i Metohiji, odvratnih napada na prava srpskog naroda i Republiku Srpsku, pritisaka na Srbiju i spolja finansiranog razaranja našeg društva...", rekao je Antić.
Uspjeh Ivana Stoilkovića na izborima i njegov ulazak u vladu, baš kao i izbor Andrije Mandića za drugog čovjeka Crne Gore daju razloga za nadu. Uprkos svim hiljadama milijardi, armijama koje su zaposjele Balkan da bi pošle na put kojim nisu prošle u proteklim vjekovima, mržnji mladih nacionalizama tako dragih svim dušmanima Srba od Franca Ferdinanda do Bajdena, mi smo preživjeli, mi smo trijumfovali.
Uoči balkanskih ratova, u vrijeme kada je ubijanje Srba bilo, kako je njemački diplomata zapisao "sport Arbanasa", u godinama kada je prognano stotinu hiljada Srba, a narod bio obespravljen i ugnjeten, u novoosnovani parlament Osmanskog carstva izabrani su predstavnici poniženih, uvrijeđenih i progonjenih Srba, Aleksandar Parlić, Janićije Dimitrijević i Temko Popović. Bilo je to predskazanje slobode.
"Zahvaljujem Ivanu Stoilkoviću, DPSM-u i srpskom narodu u Sjevernoj Makedoniji, što su nam u najtežim časovima pokazali da za srpski narod postoje sloboda i nada", piše Antić.
