Oni su 7. decembra 1991. godine likvidirali Mihajla Zeca (38), njegovu suprugu Mariju (36) i njihovu dvanaestogodišnju kćerku Aleksandru. 

Po Merčepovom naređenju, Miro Bajramović naredio je pripadnicima jedinice Igoru Mikoli, Siniši Rimcu, Nebojši Hodaku i Snježani Živanović da privedu Srbina Mihajla Zeca zbog navodnih veza sa krajiškim Srbima. 

Prilikom privođenja, oko 23.00 časa, ispred njegove kuće u Poljaničkoj ulici na Trešnjevci, ubio ga je Siniša Rimac, navodno u pokušaju bijega. 

Nakon Mihajlove likvidacije, Munib Suljić se vratio u Mihajlovu kuću, odakle je izveo njegovu ženu Mariju i njihovu kćer Aleksandru. 

Suljić ih je najprije odveo u hotel "Panorama", a odatle na Sljeme gdje ih je pobio iz vatrenog oružja, a nakon toga naredio ostalim pripadnicima jedinice da leševe bace u jamu za smeće i zatrpaju. 

Nekolio dana poslije likvidacije, njihove leševe je pronašao Marijin brat Zlatko Mesić, i sam pripadnik MUP-a Hrvatske. 

Preostalo dvoje djece porodice Zes, Gordana i Dušan, uspjeli su preživjeti, jer su se posakrivali po kući i tako promakli ubicama, navodi se u saopštenju. 

Ubice porodice Zec ubrzo su pronađene i uhapšene, a u pretkrivičnom postupku priznali su ubistva i odveli policiju na mjesto gdje su zakopali žrtve. 

Za djelo za koje su bili prijavljeni prije saslušanja nije bilo predviđeno obavezno prisustvo branioca u predkrivičnom postupku. 

Međutim, po rasvjetljavanju zločina, djelo se prekvalifikuje, a počinioci se, po savjetu advokata, u istrazi brane ćutanjem, zbog čega se prethodni iskazi kao nezakoniti izuzimaju iz spisa, a postupak se obustavlja "u nedostatku dokaza". 

Hrvatska vlada je, pod pritiskom međunarodne zajednice, u aprilu 2004. godine donijela odluku da djeci ubijenih Mihajla i Marije Zec, Gordani i Dušanu, dodijeli iznos od 200 hiljada evra, kao pomoć za podmirenje dotadašnjih troškova života, jer su kao maloljetnici ostali bez roditelja i bez ikakvih sredstava za život. 

Županijski sud u Zagrebu je u maju 2016. godine nepravosnažno osudio Tomislava Merčepa, tadašnjeg komadanta rezervne jedinice MUP-a Hrvatske stacionirane u Pakračkoj Poljani i na Zagrebačkom velesajmu i savjetnika u istom ministarstvu, na pet godina i šest mjeseci zatvora. 

Osuđen je zbog toga što "nije spriječio sebi podređene da vrše nezakonita hapšenja, zlostavljanja i ubijanja 31 civila dovedenih iz Zagreba, Kutine, Ribnjaka, Janje Lipe, Bujavice, Međurića, Zbjegovače i Pakračke Poljane, od kojih je 23 usmrćeno", a među ubijenima su navedena i imena Mihajla, Gordane i Aleksandre Zec. 

Iz činjeničnog opisa presude izostavljeno je 20 žrtava za koje se nije moglo utvrditi ko ih je hapsio i likvidirao. 

Presudom iz februara 2017. godine, Vrhovni sud je preinačio prvostepenu presudu tako što mu je povećao kaznu na sedam godina zatvora, koju, umjesto u zatvorskoj ćeliji, povremeno "izdržava" u elitnoj banji Krapinske toplice.