Željko Ražnatović Arkan uhapšen je Hrvatskoj 29. novembra 1990. godine tokom rutinske policijske kontrole.

O njegovom hapšenju pisao je i bivši hrvatski premijer i šef obavještajaca u memoarima "Politika i domovina", Josip Manolić.

Njegovo hapšenje i proces koji je vođen protiv njega, ostaće misterija ne samo za srpsku javnost, nego i za hrvatsku koju čitav slučaj veoma zanima.

Navodno je Željko Ražnatović Arkan uhapšen u blizini Dvora nakon što su hrvatske obavještajne službe dobile informaciju da Arkan priprema atentat na Tuđmana.

Tada je Ražnatović smješten u Remetinac, gdje ga posjećuje mnogo ljudi, a u isto vrijeme iz njegovog dosijea nestajali sudski spisi, a sudija ga osudio na 12 mjeseci zatvora. To nije podrazumjevalo obavezni pritvor, pa je Arkan mirno napustio Hrvatsku.

“Ostaje mi sada spomenuti dva najvažnija događaja oko Arkana, za koje mislim da ne bi smjeli da ostanu državna tajna, ma kako to neki još danas žarko žele”, navodi Manolić.

Kako navodi, Željko Ražnatović Arkan “još je tokom istrage i boravka u Remetincu i prije režiranog suđenja postao dobavljač oružja za potrebe Republike Hrvatske”.

Međutim, nakon njegovog hapšenja nastaje po tvrdnjama Manolića, saradnja Hrvatske i Arkana.

“Početkom 1991. godine, tačnije, u aprilu te godine, Republika Hrvatska kupila je njegovim posredovanjem od njegove kompanije iz vojnog skladišta u Batajnici mnogo oružja, pretežno kalašnjikove AK 47 i protivtenkovsko naoružanje. Bila je riječ o dvanaest šlepera oružja”, ističe Manolić.

Prema njegovim riječima, danas “valja otkriti neke detalje kako bi se priča o Arkanu svela u pravi kontekst”.

“Ko je odobrio trgovinu oružjem sa Željkom Ražnatovićem Arkanom? Zašto ja, kao ondašnji predsjednik Vlade, nisam imao informaciju o tim nabavkama? Da li je trgovina s njim bila pokriće za neke druge usluge, kako je to oružje plaćeno, zašto je cijelu operaciju vodio ‘obavještajni krug’ i na strani kupaca i na strani prodavača? Možda odgovor znaju neki pojedinci iz Osijeka koji su onih dana bili gospodari života i smrti u Osijeku, a pretpostavljam da detalje znaju i neki danas živi Vukovarci, sklonjeni na otoku Krku, kao i oni koji su pratili šlepere do istovara”, navodi bivši hrvatski premijer.

On ističe da nije ispitivao “šta o tome znaju Glavaš, Perković i Šeks”, ali vjeruje da im detalji “nisu nepoznati”.

“Nekoliko dana prije plaćanja oružja Ražnatoviću Arkanu, naši pojedinci, u zgradi Županijskog suda u Osijeku, pripremiće dvije aktovke pune zlata i srebra. Naime, oružje je navodno plaćeno zlatom i srebrom. Pitanja koja se i danas nameću glase - čije je bilo to zlato i srebro, ima li ono neku vezu s ubijenim osječkim švercerima zlatom, ko je, zapravo, osoba koja je zlato donijela na Županijski sud u Osijeku i na kraju, kome je preuzimatelj aktovki zapravo predao pošiljku zlata? Je li riječ o oružju koje se kasnije obilno preprodavalo po Slavoniji, je li deo otišao u Vukovar?”, piše Manolić.

“Činjenica je da je dvanaest šlepera oružja stiglo i da je predano, a da je Arkan tih dana boravio u Remetincu. Postoji i informacija da je Arkan tim oružjem zapravo kupio svoju slobodu. Vjerujem da će ovi redovi izazvati neke pripadnike Službe za zaštitu ustavnog poretka, koji su pratili i preuzeli oružje, da se ipak javno ispitaju o pošiljci”, dodaje on.

Manolić navodi da o cijelom slučaju postoji i zabilješka u Državnom tužilaštvu.

“Iako su neki protagonisti ove priče mrtvi, pa i moj prijatelj Lazo Pajić, koji je o svemu ovome znao mnogo više, nema nikakva razloga da se ta i s njom povezane istrage ne nastave, pogotovo zato što neke indicije govore kako su određena osječka ubistva, pa i ono Josipa Reihla-Kira, imala poveznice sa Zagrebom”, piše svojevremeno najbliži saradnik hrvatskoj predsednika Tuđmana.

Međutim, kako navodi, to nije sve o Arkanu.

“Hrvatska će se i 1992. godine koristiti uslugama Željka Ražnatovića. I ta će se operacija zbivati mimo mojih očiju, u najvećoj tajnosti. Štoviše, mislim da sam svjesno bio isključen pri njenoj organizaciji zbog činjenice da smo predsjednik Tuđman i ja tad već bili ‘zategnuli konopac’. Izborom ljudi koji će biti uključeni u tu operaciju, a neki su i danas živi, Tuđman, poslije i njegovi nasljednici, zatvorili su krug odanih i moćnih”, ističe Manolić.

Kako navodi, on i Tuđman brojnim obavještajnim operacijama razmišljali su različito, ponekad i dijametralno suprotno.

“Operacija nabavke videozapisa o likvidaciji hrvatskih branitelja s Ovčare tema je o kojoj se i danas čovjek mora zapitati: ‘Predsjedniče, čemu to?’. U februaru 1992. godine predsjednik Tuđman isplatiće dva miliona njemačkih maraka za nabavku videozapisa koji je posjedovao Željko Ražnatović, barem tako stoji u dokumentima, koje hrvatska država i danas ima. Gotov novac biće odnesen Arkanu, a videokaseta, zamotana u aluminijsku foliju, biće predana predsjedniku Tuđmanu u njegovoj porodičnoj kući u Nazorovoj ulici”, piše Manolić.

“Dokumenti koji govore o spomenutom videozapisu takođe postoje; nadam se da nisu u međuvremenu uništeni, kao što postoje dokumenti koji pokazuju da Arkanovo hapšenje i suđenje u Zagrebu nije smatrano preprekom nastavku saradnje s tim čovjekom. Arkan će ostati u kontinuiranom kontaktu sa Zlatkom Bagarićem, sve do Bagarićevog ubistva, ali i s Ferdinandom Jukićem, radnikom Službe za zaštitu ustavnog poretka, te s još nekim pojedincima, velikim hrvatskim biznismenima čija imena zasad ne bih spominjao”, dodaje on.