"U tom trenutku mislio sam da ću umrijeti. Imao sam sigurno gotovo 4 promila u sebi. Kada se probudite u toj sobi, na psihijatriji, zavezani za krevet, sve zbog alkohola, onda ne možete više ni sebi niti drugima lagati", ispričao je mladić za "Radio Mrežnicu", a njegova priča bi mogla da posluži kao upozorenje mladima iz cijelog regiona.

Prvo pijanstvo desilo mu se kad je imao samo 13. godina. Kao tinejdžer je gotovo svaki vikend provodio u društvu u kojem se točio alkohol.

Poslije je upisao i fakultet, ali ga on nije držao podalje od pića.

"Studirao sam u Zagrebu i svaki dan sam putovao. Nikada nisam tamo živio. Čekate voz, nemate šta raditi, i kako onda najbolje ubiti vrijeme? Pa taman je to negdje tri, četiri piva s kompićima. Često sam znao biti i solo, nije mi nikada samoća smetala", objasnio je.

"Nije me društvo tjeralo da pijem, ali činjenica je da sam još od malih nogu tačno znao šta je alkohol. U mojoj porodici postoji veliki problem s alkoholom, i s mamine i s tatine strane porodice. Nažalost, ni ja nisam bio izuzetak. Vrlo rano su svi vidjeli kamo bi sve to moglo otići. Gledali su me kako lagano klizim. Pretpostavljalo se da će tako biti", dodao je.

Danas to vidi kao glavni razlog da se bori s pijanstvom.

"Kada pijete, nije to uvijek zato što volite alkohol. U mom slučaju bilo je i toga jer ja sam stvarno volio okus alkohola i volio sam osjećaj koji on pruža. Ali, uvijek se pije da bi se riješio neki drugi problem. Ja sam vrlo depresivna osoba. Alkoholom sam to pokušao izliječiti. Ne čak ni toliko da se osjećam sretnim, bila je dovoljna činjenica da u tim trenucima pijanstva nisam mrzio samoga sebe“, istakao je.

U tome, nije mnogo birao.

"Nije mi bilo bitno šta pijem. U početku nisam mogao pogledati votku i žuju, ali kasnije ni to više nije bio problem. Bijelo vino, crno vino, šljiva, loza, likeri, sangrija, što mi je već došlo pod ruku, sve sam pio. Od svega, najviše sam volio pivo i šljivu", kaže.

Sjeća se i momenta kad je osvijestio da ima problem s alkoholizmom.

"Sjedio sam sam u naslonjaču, doma, bez ikoga. Nije mi toliko ni smetala ta samoća, ja sam oduvijek bio solo igrač pa sam solo i pio bez problema. I dok sam tako sjedio, rakija je išla kao voda, razmišljao sam si: 'J*****, alkoholičar si'. Još tada postalo mi je jasno da neću dugo moći lagati sebi i drugima", dodao je.

Iskustvo poslije kojeg se prijavio na liječenje

Dno dna je dotakao kad se probudio na karlovačkoj psihijatriji, zavezan za krevet.

"Bio sam bez svijesti, sav u mokraći, nisam znao gdje sam. U tom trenutku mislio sam da ću umrijeti. Bila je to prekretnica kada sam shvatio da više ne mogu lagati", ispričao je.

Nakon toga se prijavio na liječenje.

U tom periodu je još uspijevao da održi status studenta, ali je to zahtijevalo veliki napor. Dio dana provodio je na fakultetu, dok je drugi dio dana bio rezervisan za liječenje u karlovačkoj dnevnoj bolnici.

"Vrlo brzo sve je postalo previše intenzivno za moje tijelo. Nisam to mogao izdržati. Kada počne odvikavanje od alkohola, možete se slobodno pozdraviti s bilo kakvim spavanjem. Takav bez energije, uz veliki napor, nisam uspio izdržati. Kako sam rekao, u svemu sam solirao u životu, pa sam tako nastavio i sâm se liječiti… Nisam uspio sam. Nakon 70 dana recidivirao sam. To je važno znati, sam čovjek ne može uspjeti. To je vrlo, vrlo teško", kaže.

Ipak, neuspjeh ga nije slomio. Ponovo se prijavio na liječenje, a ovom prilikom objasnio je i kako funkcioniše.

"Liječenje ide u više faza. Prvo se koriste lijekovi, kao što je u mom slučaju bio diazepam. Primjenjuje se i radna terapija. Važno je da nešto radite rukama, da su one uvijek zauzete. To uveliko pomaže. Sve vam je u glavi. Vi sami prvi morate osvijestiti da je gotovo. Nema više. Takve misli vas moraju voditi. U glavi zaista treba biti jak", kaže.

Proces je olakšala podrška drugih ljudi koji su prošli kroz isto, a osim u bolnici, našao ju je i u klubu liječenih alkoholičara.

Iskušenja su uvijek tu, ali danas je trezan 423 dana, promijenio je život i to do onog najmanjeg detalja. Čašu koja je redovno bila u njegovoj ruci sada je zamijenio tegovima u teretani, zdravo se hrani, rekreativno se bavi sportom, ima stabilan posao i konačno, vjerovatno prvi put, drži konce života u vlastitim rukama.