Na prvi pogled uređen i čist grad nastanjen na dvije rijeke. Ali već na drugi postaje jasno da se netrepeljivost između Srba i Hrvata u Vukovaru osjeti i u vazduhu. Rat, domobrani - kako se tamo nazivaju, zločini, glavne su teme čak i onih koji su rođeni godinama poslije te  1992. Da se pojedinci trude suživot u ovom gradu ugasiti, očigledno je na svakom ćošku, jer su mnoge zgrade, spomenici i objekti obilježeni ustaškim grafitima koji podsjećaju da do mira ovdje nikada neće doći. 

U Vukovaru se već godinama kroji atmosfera u kojoj su Srbi krivi za sve. Jedino oni budu pozivani pred „lice pravde“, ako se uopšte hrvatska jednostranost može tako nazvati. Pritisaka je raznih, ali najupečatljiviji su oni pravosudni, kada po nekoliko puta, isti ljudi, budu pozivani da svjedoče o istim stvarima, vezanim za ratna dešavanja. Cilj je jasan – kroz pritiske i ucjene preostale Srbe „otjerati“ s ovih prostora, kako bi njihova prava kao nacionalne manjine bila svedena na minimum.

 “Ono što je nama ovdje u fokusu jeste konstatan pritisak na pripadnike srpske zajednice gdje su vrlo često odvedeni nan eke informativne razgovore, vrlo često je to zastrašiavnje na takav način kako bi se, pogotovo pred popis stanovništva 2021. godine, tada je baš bilo intezivno pozivanje ljudi na informativne razgovore, vršen određeni pritisak. Svi ti pritisci su isključivo, u ovom slučaju, bili vezani i za izbore i za popis stanovništva, koji bi na neki način izvršio pritisak i da što vise Srba ode iz grada Vukovara, da se ne prijave da su Srbi, da na neki način se ne mora poštivati ustavni Zakon o pravima o nacionalnim manjinama, odnosno pravo na dvojezičnost i zastupljenost srpskog jezika, ravnopravnog pisma u gradu Vukovaru”, rekao je Srđan Kolar, zamjenik gradonačelnika Vukovara.

Posla u Vukovaru ima za sve. Ali dobre pozicije dobijaju samo Hrvati. Koliko god bili obrazovani, stručni i spremni za rad, Srbi nisu dovoljno dobri. Nisu samo marginalizovani njihovi običaju, kultura i jezik, nego i školovanje.

“Ja sam lično imao situaciju, kada sam došao s diplomom, u Beogradu sam završio Pravni fakultet, meni su rekli ‘s ovom diplomom ti ovdje nećeš naći posao’, ja sam rekao ‘živi bili pa vidjeli’. To je ono što se meni lično dogodilo, neka direktna poruka. To je bilo i prilično davno, i kada uzmemo statistički i pogledamo koliko se ljudi zaposlilo u sudovima, koliko ljudi se zapošljava u drugim jedinicama lokalne samouprave, u državnim tijelima, onda je to vrlo jasna poruka, jasna slika da neke stvari ne funkcionišu”, rekao je Dejan Drakulić, predsjednik zajedničkog Vijeća opština u Vukovaru.

Svoju koru hljeba u Vukovaru ipak moraju zaraditi svi. Među njima i novinari. Doduše, malo teže oni srpske nacionalnosti. Olakšavajuća okolnost je, pričaju nam iz časopisa „Izvor“, kada su njihovi sagovornici Srbi, iako i danas svi žive u strahu od javnog iznošenja problema.

“Ima i straha, a ima i toga što ste rekli, neke prezasićenosti medijima. Nisu ljudi vise toliko, ljudi generalno bježe od politike i možda je to jedan od razloga zašto ljudi odlaze odavde, vise nego zbog nekih ekonomskih razloga. Jednostavno im je dosta priča o ratu, a u Vukovaru se i dan danas, sva priča o tom gradu je bazirana na tom narativu, ratnom, čak i  turizam”, priča za Dosije Slavko Bubalo, urednik časopisa “Izvor“.

Po posljednjem popisu stanovništva od prošle godine, koji mnogi ne priznaju, više od 34 odsto stanovnika Vukovara su Srbi. Baš ta brojka mnogima smeta. I baš zbog toga pritisci ne prestaju.

Da Srbi u Vukovaru žive u strahu pokazuje činjenica da niko od običnih građana nije htio stati pred našu kameru. Mimo nje pričaju da ne žele sebi i svojim porodicama stvarati probleme, jer se i 30 godina nakon rata netrepeljivost osjeti. Kažu, mirniji su kada se ne izdvajaju i kada ne izazivaju konflikte.

Bez obzira na pritiske, pravoslavlje se u Vukovaru čuva. Čak žustrije i prkosnije nego u mjestima u kojima Srbi žive bez takvih problema. Čuva se vjera u Hramu Svetog Nikole, nastanjenom u samom centru ovog grada, ali zaklonjenom gustim krošnjama drveća. To što je sagrađen u 18. vijeku podsjeća da se na ovim prostorima nalaze vjekovna ognjištva Srba.

“U gradu Vukovaru hodamo visoko uzdignutih pogleda i očiju, ne stidimo se nikog, ne želimo nikom zlo, volimo sve ljude, prihvatamo sve ljude, možda nekom smetamo”, kaže nam Saša Kuzmanović, paroh prve Vukovarske parohije.

Još jedno mjesto u kome se pokušava sačuvati srpstvo su Kulturno-umjetnička društva. Ono najveće nalazi se u Borovu i osnovano je davne 1951. godine. Ovo srpsko selo je 91. imalo pet i po hiljada stanovnika, danas ima tri i po. To je rijetko mjesto koje na tablama ima osim latiničnog i ćirilično pismo. Velik trud je bio potreban da Borovo ostane ovakvo kakvo jeste, jer pritisci nikada nisu popustili. Hvale se i da je najveća srpska škola u Hrvatskoj dio njihove opštine.

 “Mi imamo crkvu, vrtić, školu, znači, sve na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu. U Borovu mi nemamo taj strah jer smo mi većinski srpsko stanovništvo. To je jedno bogatstvo i kompaktno se tako držimo i svi naši programi i sve što želimo u Borovu, želimo zajednički to odraditi i odbraniti. Tako je to od početka pa i do   danas”, ističe RAdo Bosić, predsjednik KUD-a „Branislav Nušić“ Borovo.

Borovo je samo jedno od srpskih naselja. Trpinja, Bršadin, Negoslavci, još su neki od njih. Iako su mještani kroz poslove i administraciju vezani za grad Vukovar, kada ne moraju rijetko kada prelaze na njegovu stranu. Pogotovo oni stariji, koji mnogo toga pamte, ali o čemu više ne smiju da govore.