Hrvatsko društvo je u 2018. godini zaokružilo proces otvorene revizije ishoda Drugog svjetskog rata, a samozvani istoričari otkrivali su "novu istinu" - da su u Jasenovcu ubijane ustaše, te da su "crne legije" spasavale srpsku djecu. 

Godina je počela djelimičnom legalizacijom ustaškog pozdrava "Za dom spremni!", koji je dopušten, navodno, samo na amblemima HOS-a, da bi kasnije hrvatski sudovi otvoreno presuđivali u korist simbola fašističke Nezavisne Države Hrvatske /NDH/, što je nezapamćeno u Evropi od 1945. godine i pada nacizma. 

Najupečatljiviji događaj u Hrvatskoj u protekloj godini nije bio slučaj "Agrokor" ni uspjeh hrvatskih fudbalera na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, već presuda Prekršajnog suda u Požegi, koji je ustaški pozdrav "Za dom spremni!" proglasio za "izraz volje i legitimiteta vlasti u Hrvatskoj". 

Nakon te sudske odluke, prve takvog karaktera, kojoj mediji nisu dali preveliki prostor, sasvim je lako zaključiti da je pozdrav "Za dom spremni!" postao legalan u Hrvatskoj. 

Sudija Prekršajnig suda Đurđica Čakalić /kojoj valja zapamtiti ime istorije radi/ oslobodila je Stanka Dragičevića, koji je bio optužen da je u svom dvorištu na metalni jarbol podigao zastavu sa natpisom HOS-a u čijem se donjem dijelu grba nalazi i natpis "Za dom spremni!". 

Tako je farsa oko odluke Komisije za suočavanje sa prošlošću, koju je formirao premijer Hrvatske Andrej Plenković, a koja je dopustila zakonsku anomaliju prema kojoj je ustaški pozdrav zabranjen, sem ako je na grbu HOS-a, dobila očekivani epilog - pozdrav Pavelićevih ustaša sasvim je rehabilitovan. 

Do kojeg stepena je ustašizacija društva "dogurala" pokazuje i upozorenje političara i privrednika Goranka Fižulića da je Zagreb postao grad koji ne zna da li je oslobođen ili okupiran 8. maja 1945. godine. 

On je ukazao na činjenicu da prezimena antifašističkih boraca i partizana Končar, Kraš, Đaković, Lola Ribar i Gredelj mogu biti nazivi fabrika, ali ne ulica i trgova. 

Ante Prkačin, nekada komandant HOS-a, koji otvoreno promoviše simbole Pavelićeve države, samo je jedan u nizu političara koji je ustaše nazvao "hrabrom dobrovoljačkom vojskom". Za njega, ali i za mnoge njegove kolege, partizani su bili - neprijatelji. 

Sve su usamljeniji /diplomirani/ istoričari i doktori istorijskih nauka koji još istrajavaju na činjenici da je NDH bila kvislinška tvorevina sa segregacionim zakonima, u kojoj je počinjen genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima. 

Ustaški ministar Mile Budak još ima ulice u hrvatskim gradovima i mjestima, a samo partizanski pokret otpora u Istri, na Kvarneru i u Dalmaciji stidljivo se priznaje kao pozitivna istorijska činjenica. Ali, sve tiše. 

Popularizacija ustaša preselila se na društvene mreže - ustaški "selfiji" i fotografije unutar porodičnih i prazničkih skupova sada su redovna pojava. 

U sve je uključeno i najodvratnije falsifikovanje istorijskih činjenica u proustaškim knjigama i filmovima, kojima najtiražniji listovi i TV kuće daju prostor i /pozitivne/ recenzije. 

Izvjesni advokat Davorin Karačić izgovara ono što je mantra mnogobrojnih javnih ličnosti u Hrvatskoj, koje vole da su intimno ustaše, a javno kosmopoliti i građani Evrope. 

On tvrdi da se ustaški pozdrav i simboli ne smiju "brkati" sa NDH jer je riječ o simbolima iz devedesetih godina prošlog vijeka. 

Ukratko, ako ste ratovali za nezavisnost Hrvatske, možete mirno da baštinite ustaške simbole i retoriku i da budete ustaša, ali ne "zli ustaša" iz Pavelićevog doba, već današnji "domoljubni ustaša". 

Jedan od rijetkih glasova razuma u hrvatskom društvu bio je istoričar Hrvoje Klasić, koji je prozvao predsjednika Hrvatske Kolindu Grabar Kitarović zbog njenog poziva da bude preispitana istina i dešavanja u koncentracionom logoru Jasenovac. 

"Ona nema pojma o istoriji", rekao je Klasić i negirao da je postojao bilo kakav poslijeratni logor na mjestu Jasenovca, posebno ne nešto uporedivo sa onim što se dešavalo od 1941. do 1945. godine. 

Hrvatski istoričar Ivo Goldštajn smatra da je ustašizacija "simptom kulturne regresije društva", a teorije prema kojima u Jasenovcu zločina nije ni bilo do 1945. godine naziva "katastrofalnim i bljutavim lažima". 

Ali, ti istoričari, koji su izučavali dostupne arhive iz Drugog svjetskog rata, gube bitku sa nadriistoričarima - populistima koje činjenice ne obavezuju ni na šta i koji istoriji pristupaju kao scenariju za skupe holivudske filmove sa neočekivanim raspletima. 

Simpatizer ustaškog pokreta Igor Vukić, sekretar "Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac", tvrdi da to nije bio koncentracioni logor, te da se u njemu nalazila samo grupa Jevreja koji su, kako kaže, tako "bili zaštićeni od deportacije u njemačke logore". 

On je samo jedna u nizu proustaških medijskih zvijezda koja u uši već pripremljene javnosti sipa svakodnevne doze laži i probranih pikantnih gadosti, kojima je cilj da ismijava žrtve, a krvnike učini što prihvatljivijima. 

Ovaj tiražni neoustaški pajac uvjeravao je cijelu proteklu godinu da je jasenovački logor bio radni, a ne logor smrti, te da "biti zatvorenik u Jasenovcu i nije bilo toliko strašno". Braneći tu laž, on je napisao knjigu "Radni logor Jasenovac", koju je promovisao na HRT-u. 

Vukić tvrdi da je Jasenovac bio "mjesto internacije protivnika NDH - onih koji su učinili nešto protiv te države", te "mjesto internacije jedne grupe Jevreja, koji su tako bili spaseni od deportacije u nacističke logore". 

On negira čak i postojanje dječijih koncentracionih logora u Sisku i Jastrebarskom za vrijeme NDH i tvrdi, kao i većina revizionista, da su to "dječiji domovi za ratnu siročad, o kojoj su lijepo brinule časne sestre". 

Čak je i "otkriće" istorijskih revizionista poput slovenačkog zaljubljenika u ustaške ideje i neoustaške pare Romana LJeljka da su srpsku djecu sa Kozare "ubijali partizani i četnici, dok su ih ustaše i časne sestre spasavali" - prošlo kao sasvim normalna stvar. 

Splitski "istoričar" izvjesni Stjepan Lozo tvrdi da su, zapravo, Srbi izvršili genocid nad Hrvatima u NDH. Lozo u svojoj knjizi, o kojoj piše tiražna "Slobodna Dalmacija", navodi da su Srbi prvi napali Hrvate 1941. godine. 

On tvrdi da "ustaše do ljeta 1941. godine i `srpske pobune` nisu činile nikakve posebne zločine prema Srbima", već da su sprovodile "narodnu samoodbranu od velikosrpskog genocida". 

Dok sve malobrojniji antifašistički krugovi u Hrvatskoj raspravljaju da li je za tu zemlju prijemčiviji njemački ili američki model obračuna sa fašizmom - neoustaštvo se probilo u sve sfere života. 

NJemački model je restriktivan za sve koji propagiraju ili reklamiraju nacističke simbole i podrazumijeva velike novčane kazne i zatvor, dok američki dopušta nešto veću slobodu izražavanja sve dok se "ne pređe sa riječi na djela". 

Pošto je hrvatsko društvo otišlo najdalje u šminkanju nacizma i ustaša, uključujući i činjenicu da se ustaštvo počelo ugrađivati i u zakone, u ovom slučaju bio bi potreban neki poseban model. 

Kako stvari stoje, mnogo veći razlog za brigu i strah od zakona u Hrvatskoj imaju /preostali/ antifašisti, koje neoustaše optužuju da svojom partizanštinom i antifašizmom kvare društvenu idilu. 

I tako 2018. godine moderan ustaša, reklamiran i citiran, korača u evropski Brisel, dok mu je srce zauvijek ostalo pod Staljingradom, a misli i dalje rješavaju "srpsko pitanje".