Kada ga vidite, ne biste rekli da likom ima više od šezdesetak godina, ipak, ova poštena i radna starina ima dvije decenije više, ali ruke sa kojima je stekao sve što danas ima, a nema malo, od temelja do krova su sve digle. Ipak, Tadija i pored svega što je stekao, ima jedan veliki crni oblak nad svojim mislima sinove u ozbiljnim godinama, koji se još nisu oženili.
Na tridesetak kilometara od centra Pljevalja, u zaseoku Zasada, živi Tadija Pupović, star 80 godina. Razborit, iskren, ovaj vrijedni stočar i poljoprivrednik koji već decenijama za život vrijedno zarađuje, otvorio je svoju dušu u razgovoru za RTCG, o svemu što ga tišti.
O selu koje umire, teškom i mukotprnom radu, oštrim zimama karakterističnim za ove krajeve, kako je bilo nekada, a kako se živi sada, i o onome što ga najviše tišti, što mu baca sjenku na sve što je ikada stekao, odgovarao je bez zadrške na pitanja novinarke.
– Nema stanovnika, bilo je ranije. Selo je pitomo i dobro, ko hoće da radi, sve uspjeva – kaže on, pa se dodaje kako se živjelo nekada, te i kako je nastao put koji vodi do zaseoka: “Nekada je bilo ljudi, bilo je teško i tada. Isto se po planinama kosile livade, krčila se šuma, sve je pravljeno ručno, ovaj put od 3 ili 4 kilometara”, otkriva Tadija.
Zime u ovim krajevima su surove, pa ikao kod njih u zaseoku nema većih snježnih nanosa, oni koji napadaju u donjim dijelovima, odsjeku ga od ostatka svijeta na nekoliko mjeseci. Upravo zbog toga ističe koliko je put bitan za ovaj pljevaljski zaseok.
– Samo da ima ikakva puta, da neko vodi računa, moglo je i ovdje da se živi. Put je u užasnom stanju, ne može nikako da se stigne. Ne mogu kola nikako. Ja do pola puta idem traktorom, da dovedem do mene. Kakav je to život? – kaže on, te dodaje;
– Dešavalo se do dva ili tri mjeseca da smo odsječeni od svijeta zbog snijega. Kad vas snađe bolest, ko će? Bilo ranije, ljudi vukli konjima, ćerali, a danas nema ni to. Danas ovdje ima četiri kuće, oni koji su na odmorima, koji imaju penzije.. Najviše je bilo 20 kuća, svaka kuća po petoro, sedmoro u kući. Bilo je čuda, svako drugo veče prela. Sad ništa, niko, sve to zamulilo… – priča Tadija.
Za život zarađuje mukotrpno, stočarstvom i poljoprivrednom. Imao osamdeset ovaca, a najviše voli volove, koje je oduvijek držao. Kako kaže, meso prodaje, a pravi i sir, za koji kaže da može da napravi i tonu, samo kada bi imao pomoć, žensku ruku u kući. Ističe kako nikada ne bi mogao bez volova.
Morao je da podijeli i svoju najveću muku pred kamerama “RTCG”. Naime, kako je sam istakao najveća muka mu je što mu se sinovi još nisu oženili.
– Kad bi riješili da se žene… Ovaj jedan se oženio, bila pet mjeseci i vratila se. Imam tri sina i kćerku, dva sina su ovdje, jedan u Podgorici. Bilo je djevojka ovdje, al bogami sinovi ne… Ne znam. Nisu htjeli… To mi je najteže u životu. Sve što sam radio, mučio se, i treglio, danas mi je to najteže. Skupo sam ja ovo zaradio. Sve ove zgrade, pogledaj svuda, sve sam ovim rukama podigao – kaže ova vrijedna starina, gotovo plačnim glasom.
Ističe da od mehanizacije, ima sve, da su moderne tehnologije, dovođenje struje i vode, opakšale život na selu, ali da nema ono najosnovnije – unuke.
– Budućnosti ovdje nema, omladina će morati odavde glavom bez obzira. Sela su propala, skroz uništena. Kuću žena drži, bez žena nema ništa. Sve imamo, ali… – rekao je on na kraju razgovora za RTCG.
