Srbi su dobili svoju Šindlerovu listu. Spisak djece koje je od sigurne smrti spasila Diana Budisavljević ugledao je svjetlost dana. Dugo se mislilo da je spisak, nestao, da je izgubljen ili uništen tokom II Svjetskog rata. Ipak otkrio je bolnu istinu.
Navedeno je 5.800 srpske djece imenom i prezimenom koja su data na usvajanje ili hraniteljstvo i tako spasena od ustaškog zla. Usvajale su ih hrvatske porodice pa su djeca pokatoličena i sa svojim korijenima su gubila svaku vezu. U spisku je jasno nevedeno ime i prezime djeteta, logor smrti iz kojega je dijete spaseno, mjesto rođenja, starosna dob i na kraju kome je dijete dato.
Zahvaljujući ovom dokumentu mnogi će saznati svoje pravo porijeklo. Sa spiska ima još živih. Iza nekih su ostali potomci koji će saznati odakle potiču i kakvu su Golgotu preživjeli.
“U pitanju je jedno od najznačajnijih otkrića u srpskoj istoriogeografiji u posljednjih nekoliko decenija u kontekstu tema iz II Svjetskog rata. U pitanju je autentičan arhivski dokument nastao u drugoj polovini 1942. godine. On sadrži sve relevantne lične podatke o djeci, koja omugućavaju da ta djeca a sada starine koje su još uvijek sa nama, odnosno njihovi srodnici i potomci konačno mogu doći do saznanja o svom stvarnom identitetu a ne nametnutnom usljed posljedica i okolnosti usled II Svjetskog rata”, izjavio je Dejan Ristić, direktor Muzeja žrtava genocida.
Preživjeli i potomci traže svoje ime
Mnogi od njih već su svoje ime na spisku tražili. Oni koji su još živi ali i njihovi potomci. Diana Budisavljević spasila je oko 12.000 mališana, oko 300 živo ih je i danas. Pokatoličena djeca konačno bi mogla da saznaju svoju prošlosti i svoj identitea. Mnogo će im pomoći podaci koji su u spisak vrlo detaljno i pedantno uneseni. Ponajviše jer su na spisku navedena i imena ljudi kojima je dijete dato na usvajanje.
“Ovaj spisak sadrži sve podatke, redni broj, ime oca i majke, mjesto rođenja, naziv logora smrti iz koga je spaseno i konačno procjenjena starosna dob ili precizna i na kraju, konačno, kome je dijete dato na usvajanje ili hraniteljski status. Ti podaci su do sad bili nepoznati ne samo naučnoj zajednici već čitavoj javnosti a prije svega onoma koji su preživjeli zahvaljući Diani Budisavljevljević, odnosno desteinama hiljada njihovoh srodnika i potomaka”, ističe Ristić.
Ekspolodrala je istoriografska bomba. Vijest o otkriću Dianinog spiska odjeklnula je u cijelom svijetu. A kako i ne bi, kada je još jedan dokaz crno na bijelo, koji pokazuje svirepost i surovost svega onog čega, od ustaške ruke, nisu bili pošteđeni ni najmlađi. Spisak je na nekoliko dana izložen u Narodnom muizeju u Beogradu. Intereseovanje za njega dokazuje koliko je važno da se nastavi sa istraživanjem.
“Muzej će nastaviti da traga za svim onim spisima, dokumentima, fotografijama, predmetima, svedočanstvima, koja dokumentuju žrtve genocida koje je Hrvatska počinila nad srpskim narodom u II Svjestkom ratu i nikada nećemo prestati da tragamo za tim. Drago mi je da ovaj jedan od najvažnijih dokumenata konačno u javnom posjedu, dostupan i prepušten na staranje Muzeju žrtava genocida, jedinoj referentnoj ustanovi kulture u ovoj oblasti”, navodi Ristić.
Vrijednost dokumenta nemjerljiva
Koliko je dokument važan svjesni su i u Narodnom muzeju. Vrijednost je, kažu, nemjerljiva. Ogroman je to istorijski doprinos, a nadasve čovječanski doprinos kulturi sjećanja. Spisak Diane Budisavljević izmijeniće budućnost. Ali potvrdiće prošlost i riječi Diane Budisavljević koje kažu “Najljepši dar koji sam u životu dobila, bila je mogućnost da ljude spasim od sigurne smrti”.
“Mislilo se da je izgubljen, uništen ili nestao tokom II Svjestkog rata. Iz tog istoriijskog razloga predstavljamo ga uNarodnom muzeju Srbije. Spisak djece je iz druge polovine 1942. godine, nakon bitke na Kozari, te je riječ o prvorazrednom istorijskom izvoru, do sada nepoznatom javnosti. Ma ovaj način doprinosimo očuvanju identiteta svih nas i postepeno, odužujemo istorijski dug Diani Budisavljević uz našu zahvalnost. Još za života istale su zabilježene za života njene riječi ‘NAJLJEPŠI DAR KOJI SAM U ŽIVOTU DOBILA, BILA JE MOGUĆNOST DA LJUDE SPASIM OD SIGURNE SMRTI’”, rekla je Bojana Borić Brešković, direktor Narodnog muzeja Srbije.
I spasila ih je. Diana Budisavljević bila je humanitarka austrijskog porijekla, udata za ljekara srpske nacionalnosti u Zagrebu, koja je tokom Drugog svjetskog rata spasila više od 10.000 djece iz ustaških logora smrti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Djeca koju je pokušavala da spasi bila su uglavnom srpske nacionalnosti sa područja u kojima je Nezavisna Država Hrvatska vršila genocid nad Srbima.
Ona je vodila kartoteku o djeci, s nadom da bi jednoga dana ona mogla biti vraćena svojim biološkim porodicama, ali joj je po nalogu Ministarstva socijalne politike Hrvatske, maja 1945. godine ta dokumentacija oduzeta. Ipak, istina je našla svoj put. I dokazuje ono što se već dobro zna. Sve strahote koje je srpski narod prošao, a ni djecu nisu mimoišle. Njihova imena su osvanula. Biće zapamćena. Baš kao i još neka koja su otrgnuta od zaborava.
“21. aprila 1945. godine na Donju Gradinu su skelom pjevajući otišli posljednje zatočenice Jasenovca i bile poklane. Sutradan, 22. aprila, 10 preostalih muških zatvorenika sa poklikom ‘napred drugovi’ krenulo je u proboj. Dodinama i decenijama smo se 22. aprila sjećali Luburića, Pavelića i svih drugih. Nismo se sjećali jednog imena onih koji su ostavili glave u tom mjestu poklanja, zato ovdje hoću da se sjetimo dva imena. Prvo Mile Ristić iz Podgradaca u Potkozarju. On je golim rukama ubio ustašu mitraljezca i oteo mu mitraljez i tim mitraljezom pokrivao proboj posljednjih jasenovačkih logoraša. Pomogao mu je njegov suseljanin Tendžerić. Bez njih možda nijedan ne bi izašao sa živom glavom na kapiji Jasenovca, a preživjelo ih je preko stotinu. I drugi, doktor Milo Bošković iz Bara. On je bio zarobljen, doveden u Jasenovac nekim čudnim putevima, bio je ljekar, radio je u ustaškoj bonici koaj je i danas naše vlasništvo i jedina preostala zgrada logora Jasenovac“, rekao je episkop Jovan, predsjednik UO Muzeja žrtava rata genocida.
Dianin spisak podsjetnik stradanja
Takav zločin se ne smije zaboraviti. I Dianin spisak podsjetnik je na to, kroz kolika stradanja je prošao srpski narod i to nekoliko puta u prošlom vijeku.
“Srbi su pretpjeli genocide u dva svjetska rata ali su dešvanja 90-tih godina prošlog vijeka, imali formu konačnog rješavanja. Kada je u pitanju sudbina srpskog naroda, naša je moralna obaveza prije svega, veoma velikim žrtvama da utvrđujemo činjenice na verodostojan i neupitan način kako bismo budućim generacijama pružili priliku da sagledaju prošlost i liše se zabluda i realistično oblikuju svoju stvarnost”, rekao je Ratko Ristić, profesor Beogradskog univerziteta.
Da se liše zabluda i realistično oblikuju stvarnost doprinijeće i Dianin spisak. On je samo još jedan dokaz da ono što je bilo ne može biti i zaboravljeno i skriveno.
"To je još jedan dokaz da će, sve što je bilo sakriveno, biti otkriveno i da ono što je bilo, ne može biti zaboravljeno. Nažalost, morali smo samo toliko dugo čekati. Međutim, nikada se nije gubila nada da će to jednom izaći na vidjelo. To je sve posebna istorija, koja ide u istoriji kosmosa”, rekao je književnik Matija Bećković.
Djeca mučena, izgladnjivana i zlostavljana
Spisak je na vidjelo iznio i činjenicu da su brojna djeca, čija su imena navedena, prvo otrgnuta od svojih roditelja. Zatim mučeni, izgladnjivani, zlostavljani na načine koje svijet do tada nije video. Neki od njih nisu izdržali. Preminuli su prije nego što bi dobili novi dom. Jedna od mnogih među njima je Radmila Radonić. I njeno ime isplivalo je na spisku. On dokazuje da za nju nije bilo spasa. U spisak su bile umotane naušnice koje su pripadale Radmili.
“Za ovaj spisak postoji i jedan artefakt koji nismo izložili. U jednom malom zavežljaju, papirnatom, sa jednom spajalicom bio je prikačen mali predmet, u pitanju su dječije naušnice. I kada je otvoren, istim rukopisaom je napisano sljedeće: ‘Radmila Radonić 08. septembar 1942. Naušnice i krstić’. Ona se nalazi u spisku, spašena je 18.08.1942. iz logora u Staroj Gradišci, međutim bila je u tako lošem stanju, usljed torture, da joj nije bilo spasa. I ona je preminula, taj datum se poklapa sa datumom koji se nalazi na tom papiriću. To nismo izložili jer su te naušnice beskrajno potresne, a sa druge strane, potrebno je da prođu restauraciju i konzervaciju stručnjaka. I one će na odgovarajući način biti izložene”, rekao je direktor Muzeja žrtava genocida.
Promjena saznanja o prošlosti promijeniće budućnost. Do dokumenta se došlo prošle godine. Za to vrijeme istraživala se njegova autentičnost. Predstavljen je na Dan Muzeja žrtava genocida,. Sa ovim pronalaskom spiska se ništa ne ruši, nego naprotiv, utemeljuju postojeća saznanja.
