Prema prvim informacijama, sa Mićunovićem je uhapšeno još nekoliko ljudi i pronađena su dva pištolja.

Mićunovic je godinama opisivan kao lice povezano sa podzemljem, što je on iznova demantovao.

Nikšićanin Branislav–Brano Mićunović jedna je od najkontroverznijih ličnosti u Crnoj Gori, za čije se ime vežu mnogi poslovi, a najčešće poslovi s druge strane zakona.

Ko je, zapravo, Brano Mićunović?

Rođen je 1953. godine u Nikšiću, a u mladosti je trenirao boks i bio pripadnik elitne 63. padobranske brigade nekadašnje JNA. Sa grupom sugrađana sedamdesetih godina se zaputio za Novi Sad, gdje je studirao ekonomiju. Na fakultetu se kratko zadržao, a put ga je odveo preko granice, gdje su glavnu riječ vodili ljudi sa ovih prostora: Vlastimir–Vlasto Petrović, Dragan–Jokso Joksović, Slobo Grbović, Dado Cerović, Ratko Đokić…

Ime Brana Mićunovića se po prvi put dovodilo u vezu sa nekim krivičnim djelom kada je 1983. godine u Njemačkoj ubijen Stjepan Đureković, bivši direktor marketinga „INE”. Đureković je 22. aprila 1982. godine pobjegao u Njemačku i pod lažnim imenom Josip Miranović otišao u ustašku emigraciju. Razlog za bijeg je bilo otkriće da je Đureković u mladosti pripadao fašističkom pokretu i da je kao agent BND-a Njemcima otkrio vojnu tajnu o skladištima goriva za tenkove i avione u Jugoslaviji. Njegovu likvidaciju, kako su mediji pisali, organizovao je lično Stane Dolanc, nekadašnji major KOS-a, ministar jugoslovenske policije i predsjednik Savjeta za zaštitu ustavnog poretka. Đureković je prilikom bjekstva ukrao od „INE” 200 miliona dolara i prenio u inostranstvo. Iako se spekulisalo, nikada nije dokazano da iza te likvidacije stoje Mićunović, njegov kum Đorđe–Giška Božović, Dragan Joksović, Ratko Đokić i Ranko Rubežić.

Ratovi u devedesetim i ono što ih je pratilo kod kuće „obrisali” su čitavu generaciju sa kojom je Mićunović drugovao. Njegov prijatelj i kum Đorđe Božović, zvani Giška, poginuo je još 1991. godine kod Gospića. Jedan za drugim stradali su Željko Ražnatović Arkan, Ratko Đokić, Branislav Lainović, zvani Dugi, Rade Ćaldović, zvani Ćenta. Poslednji u nizu ubijenih Mićunovićevih prijatelja je Branislav–Bata Šaranović, koji je prije tri godine likvidiran u Beogradu.

Koliko je poznato, kroz domaće evidencije osuđenih za krivična djela, Mićunović se ne spominje. Poslednje godine 20. vijeka proveo je u zatvoru Spuž, jer je bio osumnjičen zbog ubistva, koje se dogodilo pod sumnjivim okolnostima. Oslobođen je, zajedno sa svojim prijateljem Zdravkom Lopušinom, optužbi da je oktobra 2000. godine ispred podgoričkog Kliničkog centra ubio Nikšićanina Radovana Kovačevića, teško ranjenog u prethodnoj pucnjavi u kojoj je poginuo Cetinjanin Petko Pešukić. Mićunović je bio vlasnik kockarnice u hotelu „Podgorica”, gdje je izbila krvava svađa. Na teret mu se stavljalo da je ispred Kliničkog centra u Podgorici, na do tada nezabilježen način, iz pištolja ubio ranjenog Kovačevića. Novinska fotografija sa suđenja bila je jedina prilika da šira javnost vidi kako uopšte Mićunović izgleda.

Mićunović, zvanično, nije pripadao nijednoj crnogorskoj partiji, što ne znači da je bio politički pasivan. Naprotiv, u jesen 1992. godine, nije mu se dopala ideja da Vojislav Šešelj u Nikšiću održi stranački skup, pa ga je sa svojom družinom čekao na prilazu gradu. Miting radikala nije održan. Deset godina kasnije, 2002. godine, Šešelj ga je optužio za umiješanost u kriminal i ubistva Gorana Žugića, savjetnika crnogorskog predsjednika za bezbjednost. Šešelj je tada rekao da je Mićunović toliko moćan da je „pravi predsjednik Crne Gore”, koji „drži u šaci” i samog Mila Đukanovića.

Iako nikada zvanično nije bio politički angažovan tvrdi se da je pomogao Milu Đukanoviću da od 1996. godine pobjeđuje na izborima, iako to nikad nije dokazano. Jasno svrstavanje Mićunovića uz Đukanovića bio je signal „žestokim momcima”, kako u Crnoj Gori, tako i u Beogradu, pa su se neki od najuticajnijih Crnogoraca, oficira „Crvenih beretki” stavili Crnoj Gori na raspolaganje. Navraćao je i Željko-Maka Maksimović, po ocu takođe Crnogorac. Od 1998. godine, crnogorska dokumenta su dobili Dušan–Duća Spasojević, Mile Kum Luković, Ljubiša–Čume Buha…Uznemirujuća vijest da Brano Mićunović, za slučaj „da se krene na Crnu Goru”, priprema kaznene eskadrone i da će se zmija gađati pravo u glavu stigla je i do Slobodana Miloševića. Novinar Šeki Radončić u insajderskoj knjizi „Iza maske: Tajni ratovi u tajnoj policiji” piše: „Akcije odmazde „oko za oko, zub za zub” izvele bi se u samom Beogradu. Planiran je udarac u vrh perčina – atentat na Miloševića, uz pomoć jakog crnogorskog podzemlja u Beogradu”. Epilog svega je da se zveckalo oružjem, ali Milošević nije izdao komandu za napad.

Mediji su pisali da Mićunović nije tipični postjugoslovenski mafijaš, ne glupira se bahatim pokazivanjem moći i javnim skandalima ne traži đavola. Spekulisalo se, iako to nije potvrđeno, da godinama stanuje u budvanskom "Splendidu", hotelu sa pet zvjezdica.

Kako je sam za sebe govorio u nerijetkim medijskim nastupima, Mićunović dolazi iz one grupe „žestokih momaka” sa asfalta koji su se početkom devedesetih vratili u otadžbinu u namjeri da pomognu ostvarivanje nacionalnih interesa. Oni su „mlade godine” proveli u zapadnoj Evropi baveći se raznim poslovima koje je Mićunović na jednom mjestu opisao kao „zaštitu naših ljudi od kapitalista, ustaša i albanske mafije”. Mada za sebe voli da kaže da je „Titovo dijete”, ovaj Nikšićanin je bio aktivan u projektu osamostaljivanja Crne Gore.

Branislav Mićunović nije demantovao brojne optužbe koje se izriču na njegov račun, kao što nije govorio o vezama sa Đukanovićem. Takođe, dovođen je u vezu sa Svetozarom Marovićem, sa kojim je, kako se spekulisalo, imao zajedničkih poslova. Đukanović se nije odricao prijateljstva niti poricao da su mu osobe čija su imena kraj njegovog u italijanskoj optužnici "saradnici i prijatelji".