- Naš cilj nije da žrtve koje danas slavimo samo sačuvamo od ljudskog zaborava, nego da ih ponajpre i ponad svega sačuvamo od smrti i propadanja. A to je moguće jedino ako umolimo Gospoda da ih on uzme u svoje sjećanje. Zato i uznosimo njihova imena u službu Božju, jer žarko želimo da se njihov spomen i njihovo ime zauvjek nastane u vječnom Božjem pamćenju. Zašto? Jer ćemo njihovo, ali i svoje postojanje osigurati samo ako budemo zapisani u knjizi života vječnoga. I upravo zato smo mi danas ovde, draga braćo i sestre - poručio je vladika Grigorije, poslije liturgije u manastiru Svetog Jovana Krstitelja, u Jasenovcu.

On je naglasio da je "dobra prilika da se opomenemo i nečega što se kao zlokobna avet može uvući u nas, ukoliko nismo pažljivi i svjesni prave važnosti, dubine i smisla pamćenja".

- Ta zlokobna avet nije ništa drugo do samo zlopamćenje, jer druga strana pamćenja nije samo zaborav, već nešto mnogo gore i zlokobnije – zlopamćenje. A u čemu je to razlika između pamćenja i zlopamćenja? Pamtiti znači s ljubavlju se sjećati postradalih, pamtiti znači sačuvati imena mučenika od zaborava, pamtiti znači ne dozvoliti da se zločin ikada igdje više ponovi - naveo je vladika Grigorije.

Kako je napomenuo, "zlopamtiti, pak, znači gajiti mržnju u svom srcu prema ubicama žrtava, zlopamtiti znači želiti zlo krvnicima, uzvraćati im zlo zlošću, koja truje naše duše silnije od najljućeg otrova. Zlopamtiti, na koncu, znači žuditi za osvetom i za tuđom smrću".

Koliko je važno pamćenje, istakao je vladika Grigorije, "osjetio je i umni arhitekta Bogdan Bogdanović, koji je na ovom žrtvenom polju, zasijanom onima koje nipošto ne smemo zaboraviti, podigao spomenik u obliku cveta, kao simbola ljepote i života, cvijeta koji svoje latice simbolično otvara i ustremljuje ka svodu nebeskom nad sobom, ka Bogu i carstvu vječnosti.

- Zato u obliku kamenog jasenovačkog cvijeta, u njegovoj simbolici, jasno vidimo pobjedu života na smrću, i težnju ka budućnosti i životu vječnome - naglasio je vladika Grigorije.

Kako je naveo, koliko zapravo sjećanje može da bude snažno i moćno, naučio je upravo zahvaljujući Jasenovcu.

- Jer ovdje, među ovim mučenicima, leži jedno ime kojeg smo se u mojoj porodici svi morali sjećati. To ime je Neđo, a na rođenju ga je ponio jedan od petorice braće moga djede Ljuba. Neđo je, nažalost, postradao u Jasenovcu. I dok se imena preostale djedove braće u našoj familiji jedva prisjećamo, a ponekad ih čak i zaboravljamo, Neđovo ime svi pamtimo. Njegovo ime ostalo je trajno urezano u sjećanja, poput neizbrisive sjenke i šuma trajno nastanjenog u nama. To tumačim kao veliku milost i utjehu, koju nam Bog daruje preko mučenika, učeći nas da su oni zauvijek tu, da i dalje postoje i da ne umiru - rekao je vladika Grigorije.