Bezdušne ubice su 11. marta 1995. godine iz dijela Sarajeva pod muslimanskom kontrolom pucale sa zgrade "Lorisa" na tadašnjem Trgu Pere Kosorića, a sada Trgu heroja, na desetogodišnju Milicu i devetogodišnju Natašu koje su se igrale lastiša u Ulici Rave Janković, ispred zgrade na broju 59. 

Za taj zločin, kao i u mnogim drugim slučajevima ubistava srpske djece na području Srpskog Sarajeva i Sarajeva, niko nikada nije odgovarao. 

Samo osam mjeseci prije potpisivanja Dejtonskog sporazuma Milica i Nataša odigrale su svoju posljednju igru, prekinutu smrću koja je došla iz dijela grada gdje su rođene i živjele. 

Neiskvarene dječije duše još jednom su grubo prevarene, jer su djevojčice ubijene dok je na snazi bilo primirje. 

Milica i Nataša odmah su prevezene u bolnicu Kasindo. U zapisniku iz bolnice piše da je Milica dovezena mrtva, dok je Nataša umrla 15 minuta nakon prijema. 

Tada je doktor bolnice Slavko Ždrale rekao da su kod djevojčica konstatovane teške povrede glave. 

Prema njegovim riječima, ubice su bile nemilosrdne i nije bilo nikakve mogućnosti da im bude pružena pomoć. 

Prema svjedočenjima tadašnjih stanovnika Grbavice, u vrijeme kada su ubijene djevojčice nije bilo nikakvih ratnih dejstava, jer je bio sklopljen sporazum o primirju koje su nadgledali francuski i ruski pripadnici međunarodnih vojnih snaga. 

Na samo nekoliko desetina metara od njihovih punktova koji su bili raspoređeni na liniji razdvajanja između dvije zaraćene strane hladnokrvno su ubijene Milica i Nataša. 

Neposredni svjedok ubistva djevojčica, bivši pripadnik Vojske Republike Srpske Predrag Čarkić, ranije je za Srnu ispričao detalje mučkog i svirepog ubistva djevojčica. 

"Nas šest vojnika sjedilo je za stolom. Pili smo kafu, jeli, šalili se. Bilo je lijepo vrijeme, uobičajan dan. Primirje. Mir i tišina, više naroda na ulicama. Koliko se sjećam taj je dan u Sarajevo došao predsjednik Francuske Fransoa Miteran", pričao je Čarkić. 

Sjeća se da su se djevojčice igrale lastiša najdalje pola metra od njih, dok su u neposrednoj blizini dječaci igrali fudbala. 

"Mogli smo ih, maltene, rukom dohvatiti. Najednom su se začula dva uzastopna pucnja, pade prvo jedna, pa druga. Skočili smo, pokupili ih i sklonili u zaklon. Kažu da je bio jedan snajperista. Ma, nemoguće da je jedan, jer ubijene su u igri, u pokretu", navodi Čarkić. 

On je siguran da je pucano sa područja zgrade "Lorisa" i nekadašnjeg Trga Pere Kosorića, a sadašnjeg, kakve li morbidnosti, Trga heroja. 

Čarkić ukazuje na činjenicu da ubice nisu pucale u njih - vojnike koji su bili u uniformi i vidljivi isto kao što su bile vidljive i djevojčice, nego u djecu kako bi njihov zločin bio još strašniji. 

Prema njegovim riječima, tako ne radi ni životinja kad ubija. 

"Nismo odgovorili jer smo strogo poštovali primirje. Htjela je naša vojska da izađe na liniju i puca, ali pošto je bilo primirje naredba je bila da se ne smije pucati", objasnio je Čarkić. 

On je naveo da roditelji jedne od ubijenih djevojčica godinama nisu imali djece i da je, nakon što su dobili potomka, "neki idiot sve to uništio". 

"Često odem na groblje u Miljevićima kod Milice i Nataše. Često, često...", kaže Čarkić. 

On naglašava da Milica i Nataša nisu jedine dječije žrtve bezumnih ubica, a kao primjer navodi slučaj ubistva dječaka Srđana čiji je otac bio kurir u opštini Srpsko Novo Sarajevo. 

"Davno je to bilo, pa ne mogu tačno da se sjetim, ali mislim da je bilo 1992. ili 1993. godine. Znam da se zvao Srđan. Pogodio ga je snajper sa hotela `Bristol` na području `Šopinga` ispred radnje sa jufkama. Samo što je izašao iz zgrade, snajper ga je pogodio. Bio je brisani prostor gdje je pogođen. Priletio sam. Meni je umro na rukama. Dosta je djece tako ubijeno", priča Čarkić. 

Prema navodima svjedoka, devojčice je ubio S.P, pripadnik 101. brigade takozvane Armije BiH. 

Sarajka Fatima Bajramović svjedočila je da je to učinio Sejo Piskić koji je rođen 1956. godine u Gračanici. 

"Ko zna koliko ih je snajperista posmatrao i oko 15.30 časova odjeknula su dva pucnja", posvjedočio je svojevremeno Milan Pavlović iz Sarajeva. 

Svjedoci su ispričali da se Piskić javno hvalio da je iz snajpera ubio djevojčice i još 20 Srba u naselju Grbavica. 

Privođen je, ali nikada nije procesuiran. Ovaj slučaj ne postoji u pravosudnim institucijama. 

Danas nema informacija gdje se Piskić nalazi, a spekuliše se da je poginuo ili umro. 

Upućeni u funkcionisanje tadašnje takozvane Armije BiH tvrde da je Piskić bio samo dio lanca komande i da je iz snajpera, kao i ostali snajperisti iz dijela grada pod muslimanskom kontrolom, na srpska područja pucao po zadatku svog komandanta, što znači da bi za ovaj zločin morali da odgovaraju rukovodioci 101. brigade ili oni koji su im u sistemu komandovanja bili nadređeni. 

Iz Agencije za istrage i zaštitu BiH su saopštili Srni da nikada nisu istraživali ubistvo djevojčica Nataše Učur i Milice Lalović, niti raspolažu drugim korisnim informacijama u vezi sa tim događajem. 

Iz Udruženja porodica poginulih boraca i nestalih civila Sarajevsko-romanijske regije ističu da ne iznenađuje to što ni ovaj slučaj nije sudski procesuiran, jer je to postala praksa pravosudnih institucija BiH kada je riječ o srpskim žrtvama, dok se sa druge strane Srbi redovno procesuiraju i izriču im se maksimalne kazne. 

Iz Udruženja porodica poginulih boraca i nestalih civila Sarajevsko-romanijske regije kažu Srni da slučaj ovih ubijenih djevojčica, nažalost, nije jedini, jer su mnoga srpska djeca u dijelovima Sarajeva pod srpskom kontrolom ubijana i teško ranjavana, ali da za to nikada niko nije procesuiran. 

"Srpska djeca i civili nisu ubijani i teško ranjavani samo na Grbavici nego i u drugim dijelovima Sarajeva koji su u ratu bili pod srpskom kontrolom - Vojkovićima, Grlici, Vracama...", ističu u Udruženju. 

Oni podsjećaju na činjenicu da je u Sarajevu u tom periodu djelovala muslimanska teroristička grupa "Ševe", čiji su snajperisti ubijali ne samo srpske civile u dijelovima grada pod srpskom kontrolom, nego i srpske i bošnjačke civile, među kojima i djecu, u Sarajevu pod muslimanskom kontrolom, a za to okrivljivali Srbe. 

U Udruženju naglašavaju da je žalosno da se o ovom zločinu ne priča i da se on spominje samo za vrijeme godišnjica. 

"Žalosno je i što uvijek samo spominjemo da niko nije procesiran, kao što to činimo i za mnoge druge zločine nad sarajevskim Srbima", konstatuju u Udruženju. 

U znak sjećanja na Milicu i Natašu i oko 120 ubijene djece na području Srpskog Sarajeva, prošle godine je 13. septembra u dvorištu Osnovne škole "Sveti Sava" u Istočnom Novom Sarajevu otkriven spomenik svoj nevino stradaloj djeci sa područja ovog grada, a 11. mart se obilježava kao Dan sjećanja na stradalu djecu Srpskog Sarajeva. 

Nataša i Milica bile su učenice ove škole. 

Na spomeniku su uklesani stihovi pjesnika Gorana Vračara "Sumrak", koji su posvećeni stradaloj djeci. 

Spomenik je izgrađen na inicijativu školskog odbora i Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Istično Sarajevo s ciljem njegovanja sjećanja na 120-oro ubijene djece, od kojih je najmlađe imalo 16 mjeseci, najstarije 17 godina. 

Roditelji ubijene Milice rekli su jednom, kada su smogli snage da govore o tragediji koja ih je pogodila, da su se u Sarajevo, iz kojeg su prvo bili izbjegli, vratili iz izbjeglištva u Vojvodini, upravo na njen nagovor. 

Nataša i Milica sahranjene su jedna do druge na groblju Miljevići u Istočnom Novom Sarajevu, samo na par kilometara od grada u kojem su rođene, koji su voljele, a iz kojeg im je na njihovu ljubav odgovoreno mržnjom koja ih je i ubila. 

Ostale su nerazdvojne i u zlo i u dobru.