Lukić je istakao da je Republika Srpska sada tu i da nema povratka na staro, da nas događaji iz 1991. i 1992. godine, te od građanskog rata u BiH naovamo utvrđuju u tom uvjerenju i toj odluci.

Profesor Lukić je podsjetio da su decembar 1991. januar i februar 1992. godine bili veoma teški mjeseci za Srbe u BiH.

"Tu, preko puta, u Hrvatskoj, su gledali srozavanje srpskog naroda, do tada konstitututivnog naroda u toj jugoslovenskoj republici, na nivo ponižene, nevoljene i mrske nacionalne manjine, kao i zločine nad Srbima u Gospiću, Pakracu, Zagrebu, Osijeku...", rekao je on.

Na drugoj strani, dodao je Lukić, doživljavali su osionost muslimansko-hrvatske političke i nacionalne koalicije, koja je Srbe i njihovu konstitutivnost i ustavni značaj i položaj u BiH potpuno negirala i uzimala sebi za pravo da odlučuje o državnoj sudbini BiH i istorijskoj i političkoj sudbini Srba u BiH.

"Kao da Srba nije ni bilo, kao da ne postoje ne samo u političkom i ustavnom smislu, već i u egzistencijalnom smislu, kao da su neželjena nacionalna manjina. Imitirali su u svemu Hrvatsku. Doneli su i deklaraciju o suverenosti BiH, ne samo bez Srba, već i pored njihovog izričitog protivljenja. Bili smo na toj ravni poniženi, omalovaženi, negirani, potisnuti u daleku pozadinu", rekao je profesor Lukić.

Prema njegovim riječima, ako se tome doda i pristrasno i neznalačko ili, čak, možda znalačko i svjesno učešće Evrope i SAD u jugoslovenskoj ustavnoj i političkoj krizi, a u BiH posebno, onda se dobija prava slika stanja u januaru i februaru 1992. godine.

Lukić, koji je profesor Pravnog fakulteta na Palama, rekao je da je, suočen sa takvim grubim negiranjem i političkom i ustavnom desubjektivizacijom koja mu se nameće, srpski narod unisono, jednodušno, odlučio da se takvim postupcima i trendovima i unaprijed donesenim odlukama suprotstavi i da se bori sa svoj istorijski, politički i ustavni subjektivitet - razumno i postepeno.

U tom smislu, podsjetio je, prvo je 9. januara donesena Odluka o proglašenju Republike srpskog naroda BiH.

Lukić je pojasnio da je njena jedina svrha u tom času bila da pokuša da urazumi Evropu i SAD, ali i muslimane i Hrvate, da se zaustave u svom pohodu na otcepljenje Socijalističke Republike BiH od SFR Jugoslavije ili da se barem zaustavi u svakom smislu prerano priznanje državne samostalnosti BiH dok se ne pronađe modus vivendi njenog ustavnog uređenja, zato što Ustav SR BiH iz 1974. godine nije niti ikada može da bude taj modus vivendi, niti on ima integrativnu snagu za to.

NJemu su, po ocjeni Srba iz BiH, nedostajali elementi konsocijativne demokratije, odnosno elementi čvrste nacionalne ravnopravnosti, pariteta, zaštite vitalnih i nacionalnih interesa i veta, kao i nova teritorijalno-politička podjela BiH.

"Taj prvi apel za razum, relanost, trezvenost, uzajamno poštovanje i uvažavanje, za kočenje sprovođenja nerealnih ideja i zamisli nije uspeo. Niko se na njega nije obazirao. Čak je i Bugarska početkom janauara 1992. godine priznala državnu samostalnost BiH. Ovaj čudan fakt mnogi zaboravljaju danas", naveo je Lukić.

Prema njegovim riječima, svrha postojanja radne podgrupe za BiH u okviru Mirovne konferencije za bivšu Jugoslaviju izgubila je svoj smisao, a napori njenog medijatora Žoze Kutiljera za dogovaranje ustava BiH su grubo i glupo minirani.

"Muslimani i Hrvati u svom političkom i nacionalnom savezu, osokoljeni stavovima Evrope i SAD, podstreknuti ničim utemeljenim mišljenjem broj četiri tzv. Badinterove komisije i dalje nastavljaju da nas sve vuku u građanski rat, misleći da na prevaru i brzinu mogu da reše jedan problem koji se rešiti može samo saglasnom voljom Srba, Hrvata i Muslimana, a nikako saglasniom izjavom volja samo Muslimana i Hrvata. BH. voz je, dakle, nezadrživo jurio u provaliju građanskog rata svih protiv svih", naglasio je on.

U takvoj situaciji, dodao je profesor Lukić, Srbi su se odlučili za drugi signalni korak, za izradu nacrta Ustava Republike srpskog naroda BiH.

"I on je sačinjen. Poslednju redakciju uradili smo profesor dr Gašo Mijanović, tada naujugledniji ustavni pravnih i teoretičar u BiH, i ja. Nas dvojica smo napisali i Odluku o proglašenju Republike srpskog naroda BiH. On je napisan u matrici liberalne ustavnosti, sa uzornom ustavnom tehnikom, sa modernim ustavnim načelima, sa valjanim katalogom sloboda i prava čoveka i građanina i primerenom organizacijom državne vlasti", napomenuo je jedan od tvoraca prvog Ustava Srpske.

On je dodao da je Ustav ovu republiku određivao kao sastavni deo SFR Jugoslavije, a kasnije SR Jugoslavije.

"Nadali smo da će ovaj tekst da konačno urazumi druge domaći i strane aktere jugoslovenske i bh. krize i da će ozbiljni razgovori o ustavnom uređenju buduće samostalne BiH otpočeti. Međutim, ni to nije bilo dovoljno da se i domaći i strani akteri okrenu objektivnosti, mudrosti, uzdržanosti, toleranciji, eliminaciji ideoloških predrasuda, mudrosti, dobroj volji", konstatovao je ekspret za ustavno pravo.

Umjesto toga, ukazao je, slijedilo je ubrzavanje procesa preranog priznanja BiH i nije bilo drugog puta do provođenja, odnosno oživotvorenja kako Odluke o obrazovanju Republike srpskog naroda BiH, tako i njenog Ustava.

"Kada posle ovolikog broja godina od tih dana dobro razmislim, mogu samo da kažem hvala muslimanima i Hrvatima, te Evropi i SAD što su svojom sebičnošću, jednostranošću, pristrasnošću, prerasudama, nemudrosti, kao i protivpravnim postupcima prisilili nas Srbe da obrazujemo svoju Republiku Srpsku", istakao je Lukić.

Prema njegovim riječima, da su bili mudriji, pošteniji, skloniji da poštuju tradiciju i ustavnu istoriju ovih prostora, Republike Srpske najverovatnije ne bi bilo.

Na neki način, ocijenio je profesor Lukić, oni su najviše doprinijeli stvaranju Republike Srpske, jer su prinudili Srbe da se u samozaštiti okrenu njenom stvaranju.

"Ona je sada tu i povratka nazad na staro nema. Događaji iz 1991. i 1992, te od građanskog rata u BiH naovamo nas utvrđuju u tom uverenju i toj odluci", rekao je Lukić.

On je konstatovao da postojeći Ustav zadovoljava potrebe Repubike Srpske, a novi ima smisla samo ako Republika Srpska postane samostalna država ili se pripoji drugoj državi.

Lukić je ukazao da ono što je "donio" visoki predstavnik može biti preispitano.

"Vreme kada je on ovde žario i palio, radio šta je hteo, vreme kada je glumio ustavotvorca, zakonodavca, vladu i sud, kada je bio nelegitmna, neizabrana, nenarodna, nedogovorna i svemoćna sila koja je radila šta je htela, sa armijom belosvetskih birokrata, je nepovratno iza nas. Strah je iza nas, pred nama je vreme slobode, odlučnosti, samopoštovanja i dijaloga sa drugim na potpuno ravnopravnim osnovama", poručio je Lukić.