"Ustav je merač čak i onda kada se ne primenjuje, jer ostaje jedno svetlo mesto prema kome se meri sadašnjost", rekao je Lukić povodom 27 godina od donošenja prvog Ustava Republike Srpske. 

Lukić je napomenuo da je Ustav Republike Srpske iz 1992. godine rezultat težnje da se spriječi prerano i neutemeljeno priznanje BiH za samostalnu, nezavisnu i suverenu državu otcijepljenu od bivše, druge Jugoslavije. 

"Ideja o donošenju Ustava kao sredstvu koje bi trebalo da spreči nasilno i jednostrano otcepljenje BiH od Jugoslavije rođena je krajem 1991. godine u okviru međunarodnih pregovora koji su tada vođeni, jer Srbima nije ništa preostalo nego da na ozbiljan način kažemo da takav tok istorije i takvo pravno nasilje ne može da se čini", napomenuo je Lukić. 

Prema njegovim riječima, Ustav je i donesen sa tom namjerom i malo je ljudi u to doba vjerovalo da neće biti političke pameti da se ne povedu ozbiljni razgovori o restruktuisanju BiH, kako bi ona eventualno pod opštim pritiskom postala samostalna država, ali sa bitno drugačijom unutrašnjom strukturom. 

"Međutim, takva pamet nije postojala, naročito među zapadnoevropskim velikim državama i hteli, ne hteli Ustav je počeo da živi i postao je osnov i okosnica državopravnog razvoja i uređenja Republike Srpske", ističe Lukić. 

On je dodao da su to pravi i motivi i razlozi i povodi donošenja Ustava. 

"S početka nije bilo planirano da on zaista zaživi, jer smo smatrali da će biti signal onima koji su odlučivali o sudbini malih i velikih ljudi na ovim prostorima da prestanu sa svojim previdima i nadobudnošuću, te da se posvete ozbiljnim problemima BiH i njenom restruktuiranju i, eventualnom, takvom pripremanju za samostalnu i suverenu državu", rekao je Lukić. 

Prema njegovim riječima, jedini nedostatak ovog ustava je što ima veliki broj amandmana i što je u tehničkom smislu za one koji se njime služe, pa čak i za iskusne pravnike, malo komplikovan za snalaženje u cijeloj rašomonijadi osnovnog teksta i dodatih amandmana. 

"Međutim, postupak za donošenje novog ustava je jako težak zbog toga što naš Ustav spada u grupu čvrstih Ustava, koji se mogu menjati samo ustavnim amandmanima", pojasnio je Lukić. 

Lukić je istakao da je postupak za usvajanje ustavnih amandmana težak, tako da se ne može očekivati neko usaglašeno djelovanje na donošenju novog Ustava, tim prije što postoji stalno destruktivno i opstruktivno djelovanje bošnjačkih i hrvatskih predstavnika u Vijeću naroda Republike Srpske koji bi svaki takav pokušaj opstruisali. 

Lukić je podsjetio da je opstruisan i pokušaj da se usvoje amandmani na Ustav Republike Srpske koji se tiču sloboda i prava čovjeka i građanina, odnosno ljudskih prava i temeljnih sloboda, ali da je on u proteklom periodu doživio i brojne promjene. 

"Njegovom olakom menjanju pristupilo se već 1992. godine na način koji ni tada, a ni sada ne smatram opravdanim, s obzirom da tada nisam boravio u Repubici Srpskoj, i tada su te pravne poslove vodili ljudi koji nisu bili dovoljno vični ustavno-pravnim stvarima", istakao je Lukić. 

On je napomenuo da je nakon toga nastupio cijeli talas takvih olako izvedenih promjena koje su malo uticale na ugled jednog takvog akta, a potom je došla serija njegovih nasilnih izmjena koji je vršio visoki predstavnik. 

"Ovo su izmene pod znacima navoda, jer on nije bio ovlašten de jure da ih vrši. To je bilo nasilje, to je bila faktička promena Ustava. Zato je došlo do neobične situacije da postoji veći broj amandmana na Ustav nego članova osnovnog Ustava koga smo pisali profesor Gašo Mijanović i ja u januaru 1992. godine", pojasnio je Lukić. 

On je rekao da su pri tome i sami amandmani izgubili svoj teorijski smisao, jer je trebalo da budu samo dopuna Ustavu, a ne sredstvo njegove promjene. 

Lukić je istakao da je, nakon toliko godina, ponosan što je zajedno sa Mijanovićem imao svijesti i hrabrosti da napiše Ustav Republike Srpske.