"Volim svoju zemlju, volim Srbiju, volim svoj rodni kraj. Nikada ga nisam zaboravio. Sjećam se svega i staza i ljudi. Kao da sam s njima", riječi su Milomira Glavčića, dobrotvora, čovjeka zlatnog i velikog srca, koji već decenijama iz Kanade ima sluha za sve one u njegovoj domovini koji nemaju novca za normalan i pristojan život.
Iako u poznoj životnoj dobi, sa punih 97 godina, čika Milomir redovno poklanja novac za izgradnju puteva, crkava, domova kulture, ali i pomaže brojne porodice koje su mu se obratile za pomoć. I tako već 50 godina, iz malog grada Najagara Fols u Kanadi, zajedno sa rođacima i prijateljima, uveseljava "svoje" iz Srbije, najčešće u januaru, za pravoslavni Božić.
Poklanjao je novac za sanitetska vozila i druge medicinske aparate, izgradnju vrtića, Srbiji je darovao do sada oko 7 miliona evra. Za izgradnju mosta na Ibru poklonio je milion evra, a nakon toga je odlučio da bolnici kupi magnetnu rezonancu, koju je ovaj dio Srbije čekao godinama.
Uvijek pred božićne praznike, čika Milomir odvoji pozamašnu svotu za poklone. Prije par godina, sa njegovog računa, u rodno mjesto je za pedesetak žitelja stiglo oko 130.000 evra. Najstarijima u kući je dato po 5.000, mlađima po 4.000, dok su deca dobijala po 2.500 evra.
Zbog svoje milosti i datuma kada daruje mještane rodnog sela, dobio je i simboličan nadimak - "Božić Bata".
Sjeti se on svojih i na još jedan bitan datum za selo, na svetog Iliju, seosku slavu rodnog mjesta Kovači, o čemu je za "Kurir" pričala njegova sestričina, koja je i otkrila i zašto čika Milomir voli da pomogne i znane i neznane iz rodnog kraja.
- Milomir je rođen 1924. u zaseoku Pope sela Kovači. Odrastao je kao seosko siroče. Da bi preživio, kao mali je dobrostojećim mještanima služio za sitno nadničarenje. Ponekad je morao da odlazi na ruševine seoske crkve, gdje su mještani ostavljali novčane priloge. On ih je kradom uzimao i tako sebi i sestrama obezbjeđivao hranu. Još tada se zarekao da će jednog dana novac vratiti i odužiti se dobrim ljudima - priča Olga.
Svoj životni put, prepun prepreka i mukotrpnog Glavčić je opisao u memoarima "Trn u nozi na dalekom putu". Kada je 1947. godine služio vojsku na karauli, ukradenim čamcem je prešao Prespansko jezero i prebegao u Grčku.
- Put ga je, preko emigrantskog logora u Italiji, odveo u Kanadu, jer je čuo da u toj zemlji "ulicama hodaju pečeni prasići, a na uglovima stoje ljudi koji dijele hranu i kolače". U Najagri je radio u rudniku, ali je, sanjajući bolji život, štedio svaki dolar, postao ugostitelj i jeftino kupovao kanadske livade i utrine na kojima će kasnije nići kanadske varoši. Dio zarade je uvijek slao svojoj porodici u Srbiju - otkrila je ona na kraju razgovora, piše Blic.
